Kijametsko doba: Ubica vrana

 

Lacanovo Ime-Oca (le nom du père) na francuskom zvuči gotovo identično kao „le ’non’ du père“ – očevo „ne“. Očeva zabrana se prvobitno odnosi na tabu incesta, da bi Lacan koncept kasnije razvio u praktično-centar simboličkog poretka koji se bez Imena-Oca rasipa u psihozu.

2.5.-7.5.2022.

Funkcija Imena-Oca nije toliko u tome da potvrdi, još manje uspostavi očev autoritet, koliko da dijete odvoji od majčine želje, da ga oslobodi od nje: nužna je da odrasteš, da pobjegneš od djetinjstva. Zabrana je, po Lacanu, konstitutivna ne samo za konstrukciju identiteta, nego i za sami seksualni užitak.

O svemu tome, srećom po njih, patke koje plivaju pod mojih nogama, dok uživam u jutarnjoj kafi, ne znaju ništa. Ona krupnija, sa zelenom glavom je, recimo, mužjak. Ona siva je, recimo, ženka. Njihov otac je daleko a blizu („Bliz je i teško dokučiv Bog“). Zabrane se na njih ne odnose pa se one, dok kljunom kupe komadiće hljeba koje im ne pruža Isus, onaj koji je jednom jedinom veknom kruha nahranio mnoštvo gladnih, nego turisti čiji će dan biti ljepši ako na njegovom početku učine dobro djelo, doimaju sretne u odsustvu Zakona.  

 

Ptice-Oca

Godine 1963. Alfred Hitchcock je snimio po mnogo čemu ultimativni apokaliptički film – „Ptice“.

Podsjetimo: zasnovan na priči Daphne du Maurier, film prikazuje napade ptica na mali kalifornijski grad po imenu Bodega Bay.

Žižek „Ptice“ smješta u trilogiju sa „Psihom“ i „Sjever-sjeverozapad“, još dva Hitchcockova remek-djela. To su, kaže Žižek, tri filma u kojima se reditelj bavi majčinskim superegom – sva tri glavna muška junaka ta tri filma dijele tri stvari: 1. nemaju  oca, 2. imaju posesivnu majku, koja 3. onemogućava normalan seksualni odnos, ionako teško opterećem nedostatkom Imena-Oca. U čuvenoj sceni napada aviona iz „Sjever-sjeverozapad“ Žižek uočava atak čelične ptice. U „Psihu“, soba Normana Bejtsa ispunjena je prepariranim pticama. Nakon ta dva filma, stižu „Ptice“. 

Vratimo se na Zakon, na Ime-Oca. Hitchcock brižljivo postavlja znakove. Već na početku filma, kada Mitch Brenner u prodavnici ptica upozna Melanie Daniels, saznajemo da je on profesijom vezan za zakon: Mitch je, naime, advokat. Saznajemo, takođe, da on, citiram: “prosto vjeruje u zakon”. Po svemu u filmu saopštenom, otac Brenner bio je snažan subjekt, čija se riječ poštovala – ali sin koji odlazi u advokate, prirodom svoje profesije, nužno dolazi u saznanje o slabostima i mogućnostima izvrgavanja zakona.   

Da se svi u porodici Brenner ne drže zakona kao pijan plota, kako bi rekao drug Tito, saznajemo kada Melanie dodje u njihov dom, na večeru na koju je Mitch pozvao suprotno volji svoje majke. Mitch i majka, Lydia, vode razgovor o kokoškama koje odbijaju da jedu (a što najavljuje ptičju pobunu). Mitch tom prilikom citira slovo zakona, našto ga majka prekine riječima: “Zaboravi na zakon”.

Porodica Brenner je već na prvi pogled čudna: majka je nekako premlada, kao što je premlada i njena kći, pa prije izgleda kao Mitchovo dijete nego sestra. Njih troje mogu izgledati kao par sa djevojčicom. To bi bilo ključno poricanje Zakona: incestuozna veza između sina i majke, očeve žene.

Sugerisana edipalna veze Brennerovih mogući je okidač apokaliptičkog napada ptica. U prilog edipalnoj tenziji, Mitch majku povremeno zove „Darling“ – draga. Nakon što se konstituišu kao par, Mitch će, dok nastoje obezbijediti kuću od novog napada ptica, po prvi put Melanie osloviti sa – Darling.

Nesumnjivo je da napad ptica otjelovljuje devijaciju odnosa u porodici Brenner. Je li majčin potisnuti bijes ono što lansira napad ptica? Primijetimo da se prvi napad desi nakon što se Melanie  ušunja u dom Brennerovih – prva ptica tada se ustremi na nju, koja prijeti da poremeti odnos majke i sina. Lydia je već sprječavala Mitchove veze sa ženama – o tome će Melanie pričati učiteljica Annie, koja je bila Mitchova ljubavnica, ali mu, zbog Lydijinog protivljenja, nije postala supruga.

Lydia implicitno priznaje da je njena slabost krivac za napade ptica. Nakon što na njegovoj farmi pronađe leš Dana Fawcetta, kojem su ptice iskljucale oči, Lydia se ponaša kao neko ko se suočio sa monstruznim posljedicama vlastitog djela. „Voljela bih da sam bila snažnija“, govori i time podcrtava svoju krivicu.   

Ali razmotrimo, barem za tren, makar samo da bismo je odbacili, i mogućnost da je Melanie „krivac“ za napade ptica. U sceni u kafeu, dok ptice nadiru i gori benzinska pumpa, jedna od uplašenih žena okriviće nju da je svojim dolaskom u Bodega Bay izazvala napad sa neba. Već pri prvom susretu Melanie i Mitcha, u prodavnici ptica u San Franciscu, saznajemo da je ona sklona neslanim šalama. Budući da je razmažena, bogata djevojka, je li moguće da su napadi ptica još jedna njena šala – sredstvo koje će joj omogućiti da uđe u dom Brennerovih i, još važnije, u njemu ostane? Kada ptice ubiju Annie, bivšu Mitchovu ljubavnicu, i dalje zaljubljenu u njega, nije li time uklonjena još jedna prepreka koja stoji između Melanie i Mitcha?

Kako bilo, šala se okreće protiv Melanie. Pred kraj filma, ona se penje na tavan kuće Brennerovih. Tamo je napadaju ptice, u sceni koja nesumnjivo prikazuje silovanje. Ta je scena Hitchcocku bila naročito važna, a samo njeno snimanje predstavljalo je svojevrsni seksualni napad na Tippi Hedren, koja glumi Melanie. Hedren je, naime, očekivala da će scenu napada ptica na nju – simulirati. Tako joj je najavio Hitchcock. Koji je, umjesto prepariranih, na nju pustio žive ptice. Scena je, izlišno je napomenuti, uvjerljiva. No Hitchcock je postavlja ne iz razloga uvjerljivosti: ona je, ta scena, jedini način na koji otac filma može imati svoju glumicu. Istovremeno, radi se o brutalnoj odmazdi odsutnog oca: ako je sin imao negovu ženu, svoju majku, on će imati sinovljevu.

Na kraju filma biće konstituisan trougao Melanie-Mitch-Lydia. Melanie ne uspostavlja vezu samo sa Mitchom, nego i sa, ne manje bitno - Lydijom. Melanie je, naime, ostavljeno dijete: njen otac, bogati vlasnik novina, pružio je sve svojoj kćeri. Ali ona pati za majkom, koja je napustila još dok je bila dijete. U domu Brennerovih ona pronalazi muškarca, ali i majku. Kraj filma ne ostavlja sumnju u to: Brennerovi i Melanie ulaze u automobil i bježe iz Bodega Baya, kojim su zavladale ptice. Na zadnjem sjedištu, krvava i nemoćna Melanie leži u Lydijinom naručju. Melanie je gleda nježno, suznih očiju – gleda je kao majku, dok je Lydija drži i tješi – kao majka. Još u razgovoru sa Annie, Melanie nagovještava svoju ambiciju da postane Lydijina kći – kada Annie kaže kako Lydia ispriječila između nje i Mitcha bojeći se da će izgubiti sina, Melanie se pita: ali zar ne vidi da bi tako dobila kći? Annie, koja se svojevremeno povukla pred Lydijom stradaće kao žrtva ptica – Melanie, koja nije odustala, uspjeće u svojoj namjeri. 

Posljednji kadar filma prikazuje automobil Brennerovih kako odlazi niz put. Dok odlaze, ptice su mirne, ali mogućnost njihovog novog nasilja ostaje otvorena – ptice postaju sve glasnije, kako obično biva pred njihove napade. Da li su odnosi među Brennerovima, sada kada je Melanie postala dio porodice, dovoljno harmonični da sila koja pokreće napade ptica bude zadovoljena i umirena? Lydia je posvojila Melanie, i po svemu sudeći dala pristanak za njenu vezu sa Mitchom. Jeste? Ili novi, još strašniji napadi tek slijede? Jer: šta o svemu tome ima reći otac?

 

Kao giljotina, kao ruka djeteta

Pričao mi je, moj otac, kako je kao dječak lovio kosove, pomislio sam kada su vrane uzletjele sa ogoljelih grana hrasta. Golemo stablo ličilo je na šaku mrtvaca koji, živ zakopan, uzalud doziva pomoć. Vrane su me spazile još iz daljine. Neko vrijeme kružile su iznad mene, a onda se uz krike zaputile ka moru, preletjevši šumu koja, kao kakva džinovska zmija plijen, polako guta napuštene hotele na Velikoj plaži.

U zimska jutra majka ga je slala da skuplja drva za ogrjev. Šestogodišnji dječak peo se na Bijelu goru, kamenu gromadu koja se uzdiže nad ulcinjskim maslinjakom. Danas je Bijela gora zelena – podsjećanje na komunističke akcije pošumljavanja. Ono što je sada pejzaž pod snažnim borovima i gordim čempresima, tada je bilo tek kamenjar iz kojeg je nicala makija. Ljeti bi tu bjesnjeli požari. Zato se otac zimi peo na Bijelu goru – jer je tamo mogao ubrati grane izgorjelog niskog rastinja. Te je grane lako bilo slomiti – za to mu nije trebala sjekira. Grane su bile lake, tako da ih je, uvezane u balu, bez muke vukao za sobom dok se spuštao ka varoši. Na kraju dana, u maloj kaljavoj peći koja je stajala u uglu memljive kuhinje u kojoj su on i majka živjeli nakon očeve smrti, te su grane gorjele brzo. Do počinka, već je nestao njegov cjelodnevni trud. Sutra će ponovo morati na brdo. Bura koja gore u gori zimi bjesni probiće njegov tanki kaput, kao divlja mačka izgrebaće njegove ruke. Piće ledenu kišnicu iz udubina u kamenu. Biće sam u brdu, ali neće biti usamljen, niti će osjetiti dosadu. Gledaće grad, dolje u dolini. I sanjariće: mašta je bila jedina igračka koju je imao. Onda će se sjetiti da ga majka čeka. Sjetiće se njenih otečenih nogu i kvrgavih prstiju koji su, bolno kao da dodiruju vrh ražinog repa, držali dršku štapa uz pomoć kojega je hodala. Obuzeće ga krivnja i pohitaće doma, da donese toplotu koja je bila jedini lijek za majčin bol. Čim stigne, majka će sjesti kraj peći u nadi da će toplota olakšati udare reume zbog koje je bila gotovo nepokretna. Krišom će jaukati, ali dječak će, svejedno, zapamtiti svaki od tih jauka.

Tako će biti i dan nakon sutra. I dan kasnije, i onaj dan iza toga, svakog dana koji je mogao zamisliti. A onda će, na kraju svih zimskih dana ogrijanih grančicama spaljene šume, djetinjstvu napokon biti kraj, tako je mislio, i bio žalostan zbog toga, pričao mi je.

U povratku sa Bijele gore, u maslinjaku je lovio kosove. Lovio ih je pračkom, sa kojom je bio vješt. Oborene ptice dječaku su izgledale kao da srebrno spavaju. Ponekad je plakao, dok je gledao lijepa, mrtva stvorenja koja su kao novčići pala na njegov ispruženi dlan. Na njihovim malim tijelima nije vidio rane, nije vidio krv. Zbog toga bi osjetio olakšanje. Kada se vrati kući, majka će od kosića spremiti rižot.

Opalo lišće hrasta prekrilo je čitavo igralište. Lišće je bilo natopljeno kišom: meko i toplo. Neko vrijeme sam šetao između crvenih tobogana, žutih ljuljaški i zlatnih klackalica. Onda me je uhvatila panika od toliko znakova djetinjstva, pa sam se žurnim korakom zaputio ka redu betonskih klupa izrađenih tako da ponosni roditelji sjedeći na njima mogu iz udobnosti motriti svoju mladunčad. Između mene i klupa ispriječila se mrtva vrana. Ležeći na odru od opalog lišća, izgledala je dostojanstveno i lijepo, uprkos tome što joj je glava bila raznijeta. Kao da je žrtva prinesena u nekom ritualu. Tako, kao prevara, na nas djeluje ljepota. Čovjek bi, gledajući tu vranu, rekao: ova smrt imala je svrhu i smisao, pomislio sam. Sjeo sam na klupu i zapalio cigaretu. Iz pravca šume dolazio je dječak sa puškom u ruci. Puška je imala optički nišan. Svakih nekoliko koraka zastao bi i pokušavao nanišaniti neku pticu. Evo ko je ubio vranu, pomislio sam. Pogledao sam crnu bezglavu pticu mokroga perja, potom lovca. Vidio sam tamnu figuru, nepomičnu u izmaglici koja je puzala poljem, kako nišani u mene. Proučava izraz moga lica, sinulo mi je, gleda me ravno u oči. Strah je ono što traži. Naslonio sam se na klupu i sklopio oči. Kada sam ih ponovo otvorio, on je već nestao u šumi.         

Najhladnijih zimskih dana, kada bi led stegao kanale solane, otac bi odlazio da lovi patke. Šunjao bi se kroz snijegom pokrivene pješčane dine, onako sitan bi se skrivao u trsci koja je rasla po rubovima zaleđenih bara. Preko čizama bi svezao komade krpe ili vreće za brašno. To mu je omogućavalo da trči po ledu i obezbjeđivalo odlučujuću prednost – to je lov činilo mogućim. Patka na ledu je spora. Teško uzlijeće. Potreban joj je zalet, koji s mukom hvata. Izdaju je trapave noge. Kao u nijemim filmovima, pričao mi je otac. Patka na ledu je kao Olio, govorio je, debela i nespretna. Prije nego uhvati zalet potreban za polijetanje, nekoliko puta padne. To je bilo dovoljno da dječak na vrijeme stigne do nje i usmrti je štapom. Dešavalo se da patka uzleti, pričao je otac, da je štapom udarim onako kako bejzbol igrači udaraju lopticu. Onda se desilo nešto zbog čega je prestao sa lovom. Ubio je žutu patku. I sjetio se da je jedne zime sa ocem šetao poljima solane. Otac je uhvatio žutu patku koja nije uspjela uzletjeti sa leda. Oko noge joj je svezao prsten od žice. Onda je pustio da odleti. To je tvoja patka, rekao mu je. Ta patka će paziti na tebe, rekao je, odozgo će te posmatrati i starati se da ti se ništa ne desi. To je bila dječakova posljednja uspomena na oca, koji je umro nepun mjesec kasnije. Kada je ubio žutu patku, u najvećem strahu je potražio prsten od žice na njenoj nozi. Nije ga bilo. To nije bila njegova patka. To nije bila očeva patka. Moj otac je docnije o tome napisao priču. Priča je dobra. Otac ispisuje završne riječi svoje odbrane: „bio sam gladan, oče“. To je, dakako, savršeno nebitno. Priča završava lažnim hepiendom. To što ptica koju je ubio nije bila baš ona koju mu je poklonio otac, nije promijenilo ništa.

„Ne prodaju li se dva vrapca za jedan novčić? Pa ipak, nijedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega“, prisjetio sam  se Zakona.

 

Sjedeći na klupi u dječijem zabavnom parku, listao sam jutarnje izdanje novina. Zadržao sam se na izvještaju iz Pljevalja, gdje su trojica osmogodišnjaka ukrala očevu lovačku pušku pa u dvorištu kuće u susjedstvu ustrijelili kuju i njenih šest još uvijek slijepih kučića. Podigao sam pogled sa novina kojima su mravlje disciplinovane kolone riječi, kao vojska u brzom maršu pod zastavom zvjerstva, pronosile propast i pustoš. Vrane su se vratile. Bešumno, kao crni snijeg, spustile su se na koščate prste krošnje hrasta. Prijeteći su zurile u mene. Dok su me vrane posmatrale u tišini koja je kao odsustvo filmske muzike podcrtavala napeto iščekivanje trenutka kada će napasti, pomislio sam da me krive za smrt svoje sestre koja, raznijete glave, leži dolje na oltaru od opalog lišća.

Ovo je dobar trenutak da se pobjegne, pomislio sam. Da se uđe u automobil i vozi što dalje. Kada bi bijeg bio moguć. Ma koliko daleko, ma koliko brzo vozio, i dalje ću ostati u prostoru nečijeg djetinjstva. Jedna od vrana ispustila je krik. Vrane izgledaju kao odrasli kosovi, proletjelo mi je kroz glavu.

Kao giljotina, kao ruka djeteta, ptice su tada pale na mene.

 

Georg Trakl

Pjesma o Kasparu Hauzeru

Za Besi Los

 

On je doista voleo sunce što je purpurno silazilo

                                                                       niz breg,

šumske putanje, raspevanog kosa

i radost što je u zelenilu.

 

Ozbiljan beše mu boravak u senci drveta

i čisto njegovo lice.

Bog blagi plamen reče njegovom srcu:

O, čoveče!

 

Tiho mu korak uveče nađe grad;

tamni lelek iz njegovih usta:

hoću da budem konjanik.

 

A za njim kretahu žbun i zver,

dom i sutonska bašta belih ljudi,

i njegov ubica ga je tražio.

 

Proleće i leto i lepa jesen

pravednikova, njegov korak tih

mimo sumračnih soba sanjalica.

Noću je ostao sa svojom zvezdom sam;

video kako na golo granje pada sneg

i u sve tamnijem tremu senku ubice.

 

Srebrno klonu glava nerođenoga.

 

(zurnal.info)