Možda je jedini način da naše zemlje krenu naprijed ovo: da mi, kao građani, našem državnom parlamentu, vladi i predsjednicima ponudimo po 10 miliona eura, svakome – da se više nikad ne pojave na poslu, da se više nikad ne obrate javnosti niti stanu pred kamere. Da ih isplatimo, samo da ih nikad više ne vidimo

Briga za gladne u Africi, priznajmo sebi, odavno je passé priča. Kao i pjesme Duran Duran i Cindy Lauper koje ponekad postavimo na naše playliste, ona je tek stvar nostalgije za osamdesetima, kada je naša briga za Afriku dosegla vrhunac – kada smo se, pomažući Afrikancima, ludo zabavili na Live Aid koncertima. Današnji omiljnei diskurs kraja je onaj ekološki. No i on je sada posustao pred virusom

Nema progresivnog sljepila. Sumnja je jedini način da vidiš, ma koliko malo, nepotpuno i nezadovoljavajuće to što vidiš bilo. Ako vidiš takozvanu veliku sliku, ako vidiš sve i sve ti je jasno, čestitam: slijep si.

Ni sami takozvani stručnjaci ne mogu se složiti čak ni oko najprostijih stvari vezanih za virus. Oslušnite poruke medicinara: oni kao da se ne bave istom naukom, nego su neki od njih geografi, neki ljekari a neki obućari.

Flober je govorio o ljudima koji “kleveću svoje vrijeme jer ne znaju povijest”. Mene više brinu oni koji, zato što ne znaju povijest, naše vrijeme čitaju kao najavu boljih vremena. Jer, vremena kada donji postaju gornji dolaze rijetko. A brzo prođu. Uzvikneš dvije-tri parole, odgledaš pokoje pogubljenje - i već je gotovo.

Ti, koji držiš da si nemilosrdno osuđen da dane provodiš u kući sa ženom i djecom; ti koji si slab i strah te je, stoga udaraš one koji su zatočeni u stanu sa pobješnjelim psom, udaraš ali ne pomaže, jer koliko god masnica i suza proizveo, tvoji slabost i strah su i dalje tu - vrijeme je da razumiješ: istinski problem si ti. Stisnute pesnice okreni ka sebi.

U pričama koje pamtim iz djetinjstva, padao je da donese mir i radost. Ne vjerujem da je moja priča bitno različita od tolikih drugih: djetinjstvo je masovna pojava. A najljepši trenuci djetinjstva često su skoncentrisani u, kao milošću, snijegom posute zimske dane.

Vidjećete: jednom, godinama od sada, uhvatićemo sebe kako sa sjetom mislimo o vremenu kada smo zbog koronavirusa bili zatočeni u kući.

Ljudi su prelazili pustinje, okeane i lednjake, krčili džungle, peli se na vrh svijeta, gladovali, krvarili i ginuli za svoja uvjerenja. Mi nismo u stanju ostati u sigurnosti kuće, pune hrane, toplote i ljubavi.

Andrej Nikolaidis za Žurnal vodi dnevnik iz izolacije tokom pandemije. U prvom nastavku kaže: Očekivati solidarnost od bogatih zaludan je posao.