Kijametsko doba: Novi svijet, stara smrt

Nedjelja, 5. april 2020.

Sad, kad smo svi kući i ne idemo na posao, svaki dan je isti.

Ne isti kao petak, koji je volio Robert Smith.

Ne isti kao ponedjeljak, koji zna biti maničan, kao u pjesmi koju je za The Bangles napisao Prince.

Steven Patrick Morrissey je bio u pravu. Svaki dan je isti kao nedjelja.

Ponedjeljak, 6. april 2020.

Dnevnik je pobjeda duha kapitalizma u tekstu. Ni dana bez retka: ni dana bez profita. Pokretna traka. Nema slobodnih dana. Ono što si proveo na bolovanju moraš nadoknaditi.

Isprva je teško. No u konačnici, ako si dovoljno uspješan, moći ćeš si priuštiti outsourcing: tvoj dnevnik će pisati neko u Kini ili u Vijetnamu.

Utorak, 7. april 2020.

Imaćemo svjetsku ekonomsku krizu – dapače, krizu neviđenu od Velike depresije, vrište novinski naslovi. A šta je tu novo? Zar kriza nije permanentna? Zar permanentni nisu pozivi za prevazilaženje krize putem “nužnog” smanjenja građanskih prava i sloboda? Ili bi jezik trebao biti elementarno precizan, pa bi se umjesto o građanskim moralo govoriti o podaničkim “pravima i slobodama”? 

Evo šta, još od  1847. - za svakoga ko umije da čita - piše u Manifestu. Čime kapitalizam nadvladava krize?  “S jedne strane, iznuđenim uništavanjem mase proizvodnih snaga; s druge, osvajanjem novih tržišta i temeljitijim izrabljivanjem starih tržišta. Dakle, čime? Time što priprema svestranije i silnije krize, a smanjuje sredstva za sprečavanje kriza.”

Fali maski i testova? Fali respiratora? Fali fondova za podršku privredi? Fali “američkog vođstva” i “evropske solidarnosti”? Ma šta mi pričate, ma je li to moguće?

Flober je govorio o ljudima koji “kleveću svoje vrijeme jer ne znaju povijest”. Mene više brinu oni koji, zato što ne znaju povijest, naše vrijeme čitaju kao najavu boljih vremena.

Jer, vremena kada donji postaju gornji dolaze rijetko. A brzo prođu.

Uzvikneš dvije-tri parole, odgledaš pokoje pogubljenje - i već je gotovo.

Srijeda, 8. april 2020.

Jedna od teorija zavjere o korona virusu kaže: stvorili ga Kinezi da pomoću njega osvoje svijet.

Druga kaže: virus su stvorili Amerikanci, ne bi li spriječili neminovno – da Kina postane najmoćnija zemlja svijeta.

I jedan i drugi narativ odjek su priča koje su ne samo ispričane, nego su se i desile (ili, preciznije, jer priča je važnija od zbitja: koje su se ne samo desile, nego su i ispričane).

Prvi je varijacija priče o kugi koja iz Kine, Putem svile, stiže u Đenovu.

Drugi je verzija priče o virusu, biološkom oružju koje je zapadnjacima omogućilo da osvoje Amerike.

Druga je priča manje poznata, pa ćemo se zadržati na njoj.

Dan je 12. oktobar, godina Božija 1492. Kolumbo se iskrcao na obalu San Salvadora. Pripadnici Taino naroda prinose mu darove kojima žele reći: dočekujemo te u miru, nadamo se da u miru dolaziš.  

Do 1548. godine preostalo je svega 500 živih Taino starosjedilaca. Kada je Kolumbo stigao, tu ih je živjelo nekoliko miliona. Pobili su ih grip i male boginje.

To su bili darovi koje im je donio čovjek kojem su oni uručili papagaje, nakit i tkanine.

U aprilu 1520. španski su vojnici u Meksiko isporučili male boginje. Samo dva mjeseca kasnije, Kortezove trupe trijumfalno ulaze u astečku prijestonicu. Grad nije imao ko da brani. Tijela oboljelih branilaca ležala su na ulicama. Korteza je u svojim odajama, nimalo ceremonijalno, dočekao astečki vladar, sam i mrtav.

Novi svijet, stara smrt.

Četvrtak, 9. april 2020.

Danas je na cijeni proročki govor.

Što će reći: ili ljudi nikada nisu bili mudriji i vidjeli dalje, ili nikada nisu bili gluplji, a budale glasnije. 

Proroci se slažu: svijet nikada više neće biti isti. 

U svojoj “Knjizi proročanstava”  Kristofor Kolumbo saopštio je da je svijet stvoren godine 5343. prije Hrista i da će trajati 7.000 godina. Kraj je, dakle, trebao doći 1658. 

Promašio je, ali šta očekivati od čovjeka koji je tražio Indiju a pronašao Ameriku? 

Petak, 10. april 2020.

“Jer, bogovi budućnost vide, obični ljudi

sadašnja zbivanja, a mudraci ono što će se

upravo zbiti”

Filostrat, Život Apolonija iz Tijane, VIII, 7

 

Obični smrtnici sadašnja zbivanja znaju,

što budućnost nosi to znaju bogovi

jer jedino oni potpuno su prosvijetljeni.

Mudraci od budućih stvari

poimaju ono što će se upravo zbiti.

 

U dubokoj sabranosti, ponekad

njihov se uznemiri sluh: skriveni zvuk

onog što dolazi dopire do njih.

I oni ga sa štovanjem slušaju,

dok narod na ulici ne čuje ništa.

Veli Konstantnin Kavafi u prevodu Slobodana Blagojevića.

No šta sada, kada mudraci više ne slušaju skriveni zvuk, nego neprekidno govore? Šta sada, kada svi vide budućnost: jednako mudraci, kao i narod koji više nije na ulici, nego za računarom, gdje proriče?

Šta sada, kada noć pade a bogova nema? Neki ljudi stigoše s granice, tvrde da bogova nema više. Bez bogova sada što će biti s nama? Jer oni, na kraju, bjehu neko rješenje.

 

(zurnal.info)