Čitaonica Žurnal (audio): Vlastiti film

Rekla bih, poučena vlastitim, ali iskustvima drugih ljudi, da svi imaju neki zadani scenariji. Zavisno od životnog perioda, živimo po nekom scenariju. U najranijoj životnoj dobi, to je scenarij naših odgajatelja. Kakav god bio, dobar za nas ili loš, na njega smo osuđeni. Ako bismo koju repliku ili opis propustili, bivali bismo kažnjeni. Kao da smo glumci koji su pokvarili scenu jer smo zaboravili tekst. Onda ide klapa druga... klapa treća. Možda tad, kao djeca, imamo sreće jer obično dobivamo mnogo scena za ponoviti, i ponoviti iznova. Kako rastemo, sve je manje odstupanja u scenariju dozvoljeno, i sve je manje ponavljanja. Kao da se, polako, naš film pretvara u pozorišnu predstavu, pred živim gledateljima. Koji su nemilosrdni, i koji imaju vlastite tekstove i scenarije za preživjeti.

Pubertet je, vjerovatno, najstrašnija i najsmješnija predstava u kojoj, samo sebi samima, igramo glavnu ulogu. Postoje i drugi glumci oko nas, i žele, jako žele da budu glavne uloge u svim predstavama. A mi nastojimo, svaki dan i svaki sat, da zadržimo makar sporednu ulogu. Tad nam, prvi put, padne na pamet da možda napišemo vlastitu dramu ili scenariji za neki film, u kojem ćemo imati glavnu ulogu, nije važno hoćemo li biti pozitivci ili negativci, važno je da je naše. I tad učinimo, u prosjeku, najviše grešaka. Ali ono što se u nama javi, dobro je. Nagon da budemo pisci vlastitih scenarija je valjda nešto najbolje što može da nam se desi u razvojnoj životnoj dobi. To što pojma nemamo kojeg će naš život biti žanra, hoće li biti drama, tragedija, komedija, distopija ili horor... ali je zapravo svejedno. Ionako se vrlo malo od tih priča ostvari. Ali poriv ostaje u nama zauvijek.

Na duže staze, međutim, taj poriv će učiniti da patimo. Da definiramo život kao patnju, da saznamo kako se najviše nauči kroz bol, i da drugog izbora nemamo u toj drugoj fazi, onoj radnoj, odrasloj, s vlastitim potomstvom, partnerima, šefovima, kolegama i prijateljima. Dok smišljamo scenarije i priče za svoju djecu, i nastojimo da to budu nevine, dječje priče, pokušavamo živjeti scenarije koji nam dodjeljuju ostali, makar privremeno važni ljudi u našim životima. I to nikako nije ni film ni predstava koju smo zamišljali u svojoj razvojnoj dobi.

Ma, nije ni slična. I onda počnemo patiti, za snovima, za mogućnostima, nastojim pronaći šanse, i čak ih vidimo tamo i gdje ih nema, srljamo u pogrešne odluke, ližemo nakon toga rane u samoći i listamo druge mogućnosti scenarija za naš vlastiti život. Mislili smo da je odrastanje najbolniji period naših života. Polako shvatamo da je sigurnost koju smo imali dok su nam dozvoljavali da ponavljamo scene vlastitih života dok ih ne odglumimo kako treba, bila jedina sigurnost koju ćemo ikada imati u životu. I naravno, to boli. Zato je uvriježeno reći da nema nauke bez boli. To, svakako, uopće nije istina, ali čvrsto se držimo toga, jer to jedino ima smisla. To je jedino što bolu i patnji daje smisao.

I onda, ako smo sretni, ide „treća životna dob“. U kojoj smo, ako imamo sreće, relativno zdravi i bistri. I tad, nećete vjerovati, baš tad imamo jedinu mogućnost da živimo vlastiti film. „Meni nije važno imam li vode, plina, i koliko je hrane u frižideru“, govori slučana prolaznica, penzionerka, koju je zaustavila novinarska ekipa, da je pita kako preživljava. „Meni je važno da imam kablovsku televiziju i puno kanala koje ću da gledam. Znači, djeca mi plate struju, ja platim kablovsku. I meni dobro.“ I bila sam tužna kad sam to čula. Tužno je cijeli život živjeti tuđe scenarije, a onda birati između čistog preživljavanja i zadovoljstva. No, kad sam razmislila, shvatila sam da je to jedino doba kad nam više niko ne piše scenarije. I još bolje, koliko god da nam klapa ostalo, mi ćemo odrediti koje ćemo scene ponavljati, makar bile i dobro odrađene. Jer nam prijaju, skoro uvijek jedne te iste scene. I to pruža malo sreće, i malo utjehe, ali je puno za tihi, mirni penzionerski život pun posmatranja. I naziremo, možda, kraj, ali dat ćemo sve od sebe da to bude makar djelimično kraj kakav smo željeli i očekivali. Makar jedan djelić naših snova. Da živimo onako kako smo prepisali sebi. I ponekad, kako nam je prepisao doktor.

Zato, kad čujete frazu „Ma, on/ona je u svom filmu“, uzmite to s rezervom. Nikad ne znate ko je trenutno u čijem filmu, i živi ga jer drugog izbora nema.

(zurnal.info)