Gole godine Senada Avdića (3): Slijepi putnik na komunističkoj konferenciji

Uglavnom, jednog proljetnog dana, dok se ostatak vojske pripremao za odlazak na višednevnu vježbu, mene je u kancelariju pozvao major Živorad Živić, pomoćnik komandanta kasarne za političko‑moralna pitanja. Počeo je priču upoznavajući me s malim problemom koji je nastao odlaskom Stipe Oreškovića, kojeg je planirao za sudjelovanje na Konferenciji Saveza komunista Niške armijske oblasti.

Međutim, kazao je, on i ostale starješine ubijeđeni su da sam ja adekvatna alternativa i da ću na tom značajnom događaju podjednako dobro predstavljati vojnike i komuniste našeg Garnizona.

Istina, nisam među vojnicima imao ozbiljniju konkurenciju jer su to predominantno bili klinci koji su u JNA potjerani odmah nakon završetka srednje škole. Da me neko, prije nego što sam ušao u kancelariju majora Živića, pitao jesam li član Partije, vjerovatno bih odgovorio da nisam, ali sad kad mi se ukazala prilika da nekoliko dana provedem na putu, izvan kasarne i daleko od Prištine, ne bih to priznao ni da su me podvrgnuli mučenju! Zahvalio sam majoru na velikom priznanju koje mi je ukazano a koje, nastavio sam izgovarati fraze, za mene predstavlja i ogromnu obavezu. Svako ko u tom mom koristoljubivom prećutkivanju istine vidi dokaz mojeg licemjerja, u pravu je ukoliko ne zna da je smisao i suština služenja JNA bio samo taj da što se u njoj provede što manje vremena i da su sva sredstva upregnuta u taj cilj bila legitimna i opravdana!

Prije polaska na armijsku Konferenciju SK u Nišu, po zahtjevu majora Živića napisao sam prigodan govor koji ću tamo pročitati, a koji sam morao dati na konsultacije i odobravanje nadležnim starješinama. Partijski skup uniformiranih komunista u Nišu trajao je jedan dan, a ja sam na putu proveo ukupno tri. Iz govora koji sam pročitao pamtim samo onaj dio koji je naišao na tople aplauze većine prisutnih delegata i gostiju.

“Danas kada je kriza u našoj zemlji sve veća, neke retrogradne snage traže od JNA da napusti kasarne i preuzmu korake u rješavanju te krize. Istovremeno”, nastavio sam, “glavu dižu i one snage u društvu koje bi JNA zatvorile u kasarne osporavajući joj pravo i obavezu da aktivno sudjeluje u društvenom, političkom i ekonomskom životu Jugoslavije. Ni jedni ni drugi ne uvažavaju ustavni položaj JNA i ne žele joj dobro”, kazao sam, nakon čega se prolomio aplauz!

Na kraju zasjedanja je birana delegacija Niške armijske oblasti za predstojeću Konferenciju Saveza komunista u JNA koja se za koju sedmicu održala u Beogradu. Prvi na abecednoj listi predloženih (i naravno jednoglasno usvojenih) delegata bio je general Adžić Blagoje, a na drugom mjestu nalazilo se ime Avdić Senada, vojnika!? Sada sam se već nalazio u krajnje ambivalentnom raspoloženju: odlazak u Beograd značio bi još nekoliko dragocjenih dana izbivanja iz vojske, ali se istovremeno stvar s mojim (ne) članstvom u Partiji otela kontroli i “lažno predstavljanje” mi se moglo bolno obiti o glavu. Umirivalo me to što nigdje ne postoji moj pismeni, a ni usmeni “otisak” kojim sam tvrdio da sam član SKJ, postoje samo uvjerenja drugih da je to baš tako; oni su se sami doveli u zabludu...

Moji pretpostavljeni u prištinskom Garnizonu bili su ponosni kada mi je iz vojnog vrha iz Beograda stigao poziv da kao delegat sudjelujem na svejugoslovenskoj Konferenciji SK u JNA. Odobrili su mi četiri dana odsustva i još mi dali nešto para za putne troškove i dnevnice.

Konferencija komunista u JNA (a među oficirima nije moglo biti nikoga ko nije član Partije) bio je prvorazredan politički događaj zadnjih dana proljeća 1986. Pratilo je ga mnoštvo novi nara, televizijskih ekipa, uvodni govor je održao Dragoljub Draža Marković, u to vrijeme predsjednik Centralnog komiteta  SK Jugoslavije. Sjećam se da je polemizirao s kritičarima koji su tvrdili da JNA troši mnogo novca, otkrivajući da je izvoz vojne namjenske industrije dvostruko veći od ukupnog budžeta koji se izdvaja za vojsku.

Kao “slijepi putnik” na Konferenciji, nepartijac među prekaljenim komunistima, sjedio sam u zadnjim redovima, ili šetao po hodnicima raskošne vojne zgrade na Banjici, daleko od kamera, oprezno vodeći računa da me ne uoči niko iz Sarajeva, niko ko je znao “punu istinu” o mom članstvu u Partiji. Na kraju dvodnevnog zasjedanja ponovio se scenarij iz Niša: na listi od stotinjak ljudi, skoro isključivo oficira (iza Adžić Blagoja) ponovo sam bio izabran kao delegat za predstojeći 13. kongres SK Jugoslavije!?

Moje starješine u Prištini bili su ushićeni najnovijim priznanjem dodijeljenim njihovom uzornom vojniku, doživljavali su to i kao vlastiti uspjeh. Ja sam bio sve nervozniji, frustriraniji, bez ideje kako da sa što manje posljedica izađem iz te potencijalno fatalne političke vrteške. Sve je imalo dramaturške elemente trivijalnih televizijskih sitcoma u kojima junak upada u nepredviđene komične situacije i ne može se iz njih iščupati, i kada bi to želio.

Major Živorad Živić me ubrzo pozvao i saopćio da je zbog mog uspješnog predstavljanja komunista‑vojnika našeg Garnizona odlučio da me počasti sa sedam dana nagradnog odsustva, te da uz to doda i tri dana koje ću provesti u Beogradu na partijskom Kongresu: ukupno još deset dana na “uslovnoj” slobodi!

Malo je ljudi u Sarajevu znalo za moju višemjesečnu turneju po najvišim komunističkim forumima. Jedan od onih koji su od početka bili upućeni u cijelu ovu farsu, moj radni kolega Asim Metiljević, predložio mi je da tokom odsustva, a prije partijskog Kongresa, razgovaram s Nijazom Durakovićem, tada već članom Predsjedništva bosanskohercegovačkog Centralnog komiteta SK.

Dok sam mu poput Hašekovog dobrog vojnika Švejka opričavao kako sam, kao “mangup u njihovim redovima” ostvario nezapamćen partijski uspjeh i dogurao do delegata na Kongresu, Nijaz se najprije bučno smijao, a kada sam završio, uozbiljio se.

“Slušaj sad, budalo! Ne smiješ se nikako pojaviti na Kongresu SK u Beogradu, bit će ljudi iz Bosne koji te znaju, mogla bi velika frka da nastane. Ne samo da bi se ti obrukao i kompromitirao, nego bi najebali i oni koji su te predlagali na sve te silne partijske forume, a nisu provjeravali da li si uopće član Saveza komunista. Letjele bi glave i ovim tvojim iz Prištine, i drugim iz Niša... Nego, ti fino ostani u Sarajevu do kraja Kongresa, pa se iz Sarajeva preko Beograda vrati u vojsku u Prištinu. Ko će primijetiti je li te bilo među hiljadama delegata na Kongresu!?”

Tako sam i uradio. Po povratku u Garnizon niko me nije ništa pitao u utiscima s Kongresa, niti sam ja insistirao da bilo kome išta govorim. Do kraja vojnog roka ostala su četiri mjeseca, sezona komunističkih kongresa i konferencija bila je i iza mene i iza Partije!

(zurnal.info)