SENAD AVDIĆ (1. DIO): Današnji polItičari su kriminalci koji su na slobodi zbog nedostatka dokaza

Na Sajmu u Sarajevu biće predstavljena tvoja posljednja knjiga "Gole godine". Napisao si veliki broj tekstova tokom karijere, ali mi se čini da je ovo tvoj najličniji rukopis? I sam u uvodu naglašavaš da se radi o iskustvima "iz prvog reda".

Ovaj rukopis nema krupne pretenzije, pogotovo ne želi „bacati novo svjetlo“  na stare događaje, niti djelovati edukativno u smislu „ako ne znaš šta je bilo“. Pogotovo nije revizionističke naravi, u odnosu na  događaje o kojima svjedoči, dakle procese koji su prethodili raspadu jedne zemlje. Knjiga je pokušaj da te događaje, procese, ličnosti , ideje…kojih se  dotičem, a ima ih prilično dosta, objasnim ako je moguće sebi samome, pa tek onda potencijalnom čitatelju.

Nastojao sam, ne znam koliko sam uspio, ne učitavati u tekst ništa od onoga, znanja, činjenica, elemenata naknadne pameti koji su stizali i odvijali se  nakon tog uskog, ali fatalno bitnog istorijskog perioda od dvije godine o kojima pišem, 1987. i 1988., kada se istorija ovih prostora furiozno ubrzala. Pisao sam dakle bez ambicije da sebe učinim pametnijim, profesionalnijim, vidovitijim, moralnijim, zrelijim, a druge unizim, ismijem, bagatelišem, ili sakraliziram.

Nedavno sam čitao esej Dubravke Ugrešić, posthumno obavljen, u kojem pišući  o jugonostalgiji kaže da posao tih, kako ih naziva „arheloga svakidašnjice“ ima smisla samo ako je praćen „autorovim osjećajem uzaludnosti toga posla“. Mene je taj osjećaj pratio tokom pisanja ove knjige. I taj osjećaj, u mom slučaju, uopće nije loš!   

Najveći dio dešavanja u knjizi odvija se tokom dvije godine (1987. i 1988.). Veliki broj važnih događaja desio se tokom tih godina, ne samo za tebe, nego i za sve ljude na prostoru bivše Jugoslavije. Kako ti iz današnje perspektive izgledaju te godine?

Cjelokupan ideološki, obrazovni, medijski konstrukt u kojem smo živjeli u Jugoslaviji, neko duže, neko kraće vrijeme, propagirao je njene komparativne prednosti, izuzetnost, i nezamjenjivost bila kakvim drugim političkim sadržajem. Bili smo šopani, odrastali smo i obrazovali se na plošnoj matrici po kojoj je naš samoupravni socijalizam u kombinaciji sa nesvrstanom politikom  jedino rješenje, ako želimo izbjeći truh(li) kapitalizam i dogmatski staljinizam kao alternative.

Sjećam se kakav je kod mene šok i pometnju u glavi  proizvela recimo knjiga „Pluralizam, ili monizam“, sa početka 80-ih čiji su autori bili Vojislav Koštunica i Zoran Đinđić. Bio sam tada student, i nisam razumio njihov pojmovni aparat - legalitet, legitimitet, politička konkurentnost, tržišna utakmica… su za mene bili španska sela, o tome nas nisu učili na fakultetu, sa tim nas nisu „opterećivali“ mediji.

Prije četrdesetak godina, na jednom okruglom stolu baš ovdje u Sarajevu veliki srpski i jugoslovenski pisac i mislilac Radomir Konstantinović je izgovorio rečenicu koja će se kasnije, najčešće krivo i simplificirano rabiti:

"Kriza nam je velika, dakle šanse su nam ogromne."

Ljudi u različitim dijelovima Jugoslavije, odnosno njihovi politički predstavnici,  na različite su načine tumačili prirodu, karakter krize iz sredine 80-ih. Svi su se slagali u jednom: da je postojeći status quo neodrživ i da ga valja mijenjati. Za jedne je izlaz bio u promjeni društveno-ekonomske paradigme, u liberalizaciji cjelokupnog života, reformi privrede, izgradnji civilnog društva, posebno. Drugi su korijene krize pronalazili u loše i na njihovu štetu riješenim ustavno - pravnim aranžmanima, tražeći njihovu redefiniciju.

Ja sam, pišući u knjizi o aferi „Agrokomerc“, koliko mi je bilo dostupno, pokušao ukazati na vanjske motive i tada nevidljive tehnike njenog medijsko-političkog fabriciranja i instrumentaliziranja. Ali, nisam ispuštao iz vida odgovornost bosanskohercegovačkih rukovodećih struktura za uspostavu dogovorenih ekonomsko-financijskih odnosa na kojima je parazitirao Fikret Abdić i „Agrokomerc“. Ta je afera demaskirala i ukazala na neodrživost jednog sistema i njegove elite zasnovanog na  dogovornoj ekonomiji, dogovornom pravu, kontroli medija, sve  tobože u interesu radničke klase.

Profesor Dejan Jović  iz Zagreba je jednom prilikom napisao da Jugoslavija nije doživjela svoju 1989. godinu, aludirajući na oslobađanje zemalja Varšavskog bloka od sovjetske komunističke vlasti. Meni se čini da je BiH svoju 89. godinu doživjela godinu dana ranije, kada je došlo do ideološkog kolapsa vladajućeg poretka, snažne liberalizacije društvenog života, oslobađanja medija, društvenog dijaloga drugog tipa,  što je na žalost kratko trajalo…         

HOĆE LI BITI RATA?

Mnogo je detalja u knjizi. Da li si se oslanjao na pamćenje ili na neke bilješke, arhiv?

O manje - više svim događajima koje sam tretirao u knjizi ja sam pisao prethodnih godina i decenija, tako da sam okupljajući ih na jednom mjestu samo produbljivao i izoštravao pamćenje i na određene događaje.

Pamćenje se trenira, ono približava događaje, ako ste njima opsjednuti, što je moj slučaj. Ono je na neki način godinama i decenijama sedimentirano u mom novinarskom iskustvu. Naravno da ono nije apsolutno pouzdano i da su se neke greške, nadam se ne bitne, potkrale u ovom rukopisu. Dobar dio ovog rukopisa pisao sam vrlo lošeg zdravstvenog stanja, praktično sam se svakodnevno utrkivao sa bolešću, da ne kažem smrću, i u takvim grozničavim bitkama sam se sjećao stvari sa koje sam mislio da sam ih zauvijek zaboravio.

Nekoliko dana prije smrti velikog Mirze Delibašića posjetio sam ga u njegovom stanu, bio je teško bolestan, iscrpljen, pričali smo o svemu i svačemu.  U jednom trenutku on kaže nešto što mi se kasnije često vraćalo u glavu:

„Čudno je kako zaboravljam neke velike događaje, a sjećam se stvari  koji se mogu činiti nevažnim. Teško mi se sjetiti detalja sa utakmica finala Olimpijade, ili Svetskog prvenstva kada sam igrao sa Jugoslaviju, ali su se kristalno jasno u sjećanju zadržale neke školske utakmice iz Tuzle“, govorio je.   

Znate kao ono, kada negdje u Africi čovjek preskoči osam metara široku provaliju bježeći pred krvoločnim lavom.

Svojevremeno, bio si jedan od rijetkih novinara koji je na početku devedesetih osjetio šta nam se sprema i na to neprestano upozoravao. Kakve su bile tadašnje reakcije na tvoje tekstove? Je li bilo strijeljanja glasnika?

Nastojao sam, kako tada, tako i danas, kada sam formalno penzioner, dakle uvijek, da o svemu što pišem, ili govorim, steknem, prikupim što je moguće više informacija, i osiguram neki širi, potpuniji  uvid koji će biti od koristi, ne samo meni osobno, nego čitatelju, javnosti. Ne vidjeti nakon događaja u Srbiji, poništavanja autonomije Vojvodine, Kosova, „anshlusa“ Crne Gore, da slična opasnost prijeti Bosni i Hercegovini, a pri tom biti novinar, sa mene je bila prije svega simptom deficita profesionalizma i poremećene  odgovornosti. Postoji nešto prokleto i opako u ljudskoj psihologiji što ljude tjera da izbjegavaju loše vijesti, sklanjaju se od njih, poput djeteta koje zatvori oči i vjeruje da ga niko ne vidi. Uloga medija je tu da javnost, čak i kada joj to nije po volji, natjera da gleda i sluša.

Evo jedne priče iz kasne jeseni 1991. godine. Bio sam na tribini u Brčkom na kojoj je sudjelovao i Nikola Stojanović, poznati režiser i član rukovodstva SDP-a BiH. Nikola je okupljenim ljudima govorio da ako je papir zapaljen na svojim rubovima (kao što je rat već bio zahvatio dijelove BiH) nepametno je očekivati da se vatra neće proširiti na druge dijelove, pa i na sredinu papira. Poslije su nas organizatori odveli na ručak na neki splav. Preko Save, u Gunji, se žestoko pucalo, grmljavina topova je dopirala do nas, a neko od ljubaznih naših domaćina je  kazao:

„Vidiš ti kakve su to budale, umjesto da k*o mi sjede, jedu, piju, druže, se oni pucaju jedni na druge“.

Dobro je poznato je šta se samo pola godine kasnije desilo u Brčkom, kakav je strašan pokolj  nad hiljadama  Bošnjaka i Hrvata proveden..    

Trenutno u Bosni i Hercegovini ponovo vlada ratna psihoza. Šta ti misliš o tome? Treba li kupovati brašno i ulje, ili je od tebe jedna takva procjena bila dovoljna, nek sada mlađi preuzmu?

Negdje u ljeto 1992.godine, kada je što reče ona pjesma „Pušenja“ „glad ušla u grad“ jedna starija nepoznata  gospođa me je presrela u gradu i ljubazno me zamolila da svratim kod nje i njene familije na ručak kojeg sam, tvrdi ona, debelo zaslužio. Nije mi bilo jasno o čemu se radi, onda mi je ona objasnila da ima dobar razlog da me počasti „Znaš, prije rata, kako koja „Slobodna Bosna“ izađe, ja pročitam i odmah odem do prodavnice i koliko imadnem para kupim hrane. Pročitam, sukob u Posavini, ja kupim dvije vreće brašna, onda pišete u belaju koji se sprema  u Hercegovini, ja špajz nakrcam krompirom, isti dan kad je u Slobodnoj Bosni pisalo da je Sarajevo pod četničkom opsadom, ja nanesem ulja, mlijeka. Tako da zasad, šućur Allahu, ne oskudijevamo ni u čemu…“

Ni tada ni sada ne mogu od koristi biti takve zloguke „vidovitosti“. Nedavno sam sa nekim prijateljima i poznanicima „razrađivao“  moguće operativne scenarije ratnog sukoba u BiH i došli smo da zajedničkog zaključka da bi rat bio apsolutna katastrofa, prije svega demografska, za sve ljude i sva narode. Kako bi taj rat izgledao na terenu, ko bi koga napao, kako bi se  i čime napadnuti branio? Kao bi se ponašale Oružane snage BiH, a kako policija? Da li bi se rat mogao zadržati u granicama BiH, ili bi dobio šire regionalne gabarite?  Šta bi bilo sa povratnicima u RS, s jedne, a šta sa, recimo Srbima u Istočnom Sarajevu, s duge strane?

Jer, vi vidite da su sve političke stranke u tom dijelu RS nezadovoljne Dodikovom radikalnom retorikom i upozoravaju ga da je lako srbovati u Laktašima i Banja Luci, a malo je zeznutije  prizivati sukobe u okruženju u kojem oni žive, a mnogi i rade u Federaciji. Eventualna međuentitetska linija fronta između RS i Federacije BiH  bila bi duža od one u Ukrajini; ko bi je bio u stanju oružano čuvati s obzirom na demografsku ispražnjenost ogromnih prostora u oba entiteta? Nije se nakon svega što smo prošli, a mnogi nisu imali tu sreću, uputno pozivati na pamet, razboritost, ali se nadam da će eventualni gospodari rata razmišljaju o svemu ovom o čemu sam govorio.

Nekoliko mjeseci uoči rata na jednom okruglom stolu kojeg je organizirao časopis „Odjek“, Abdulah Sidran je rekao rečenicu koja ni danas nije izgubila na aktuelnosti:

„Rata neće biti ukoliko Slobodan Milošević i Radovan Karadžić nađu drugi način da ostvare svoje planove“.

To danas važi za Milorada Dodika.      

 U knjizi pišeš o "dešavanjima naroda" po Jugoslaviji, koja si pratio iz neposredne blizine. Pratiš li proteste u Srbiji? Da li je moguće na osnovu tvog iskustva predvidjeti šta će se dalje odvijati ili su ta dešavanja neuporediva?

Nedavno sam napisao da je u recentnoj pobuni u Srbiji za mene najfascinantniji stupanj politiziranosti tamošnje omladine, prije svega studenata. Godinama je omladina u Srbiji kroz popularnu kulturu, subkulturu,  filmove, serije, turbo folkere i jutjubere… prikazivana kao amorfna, na javne poslove indiferentna  masa, ogrezla u kriminalu, fascinirana prostaklukom širokog spektra, razuzdanim eskapizmom...

Sada vidimo da to uopće nije tako. Skoro pola godine svjedočimo da tamošnji režim ima posla sa pametnim, politički zrelim, kreativnim i odgovornim momcima i djevojkama.

Ja, međutim, ne vjerujem da će Vučićev režim vrlo skoro i lako kapitulirati pred pobunjenim građanima. On se odlučio braniti svoju apsolutnu vlast svim sredstvima, pa i brutalnom silom. Njegov represivni aparat je ogroman, dobro opremljen i izdašno financiran. Kada pogledate, u jednom danu se odvija desetine protesta širom Srbije a na svakom ispred građana stoje kordoni sačinjeni od desetina policijskih specijalaca, pretorijanaca režima. To su hiljade policajaca, žandarma, parapolicajaca. Poređenja radi, tokom protesta u martu 1991. godine Miloševićeva policija nije mogla izaći sama na kraj sa demonstrantima, pa je on na prevaru izveo tenkove JNA na ulice da uguši demonstracije. Vučić ima jaču i organiziraniju policiju nego što ju je imao Milošević. Autokratski režimi su žilavi, teško se mijenjaju, predaju, ne samo na ulici nego i na izborima. Vidljivo je to u nizu država, Turskoj, Mađarskoj,,,,         

NE POSTOJI POLITIČAR KOJEG CIJENIM

Da li je moguće uporediti političare koje pominješ u "Golim godinama" sa ovim sadašnjim?

Tokom godina o kojima pišem u knjizi došlo je do smjene generacija političara gotovo u svim jugoslovenskim republikama i pokrajinama. Iz raznih razloga, uglavnom gerijatrijskih, sa scene je otišla kolona političara revolucionara, starih komunista, Titovih suvremenika. Na političku scenu je stupila generacija političara srednje dobi koja se jedva sjećala rata, ili je rođena nakon njega. Takvi su bili Milošević, Šuvar, Kučan, Vasil Tupurkovski, Nijaz Duraković…

Jednom mi je Milo Đukanović sa kojim sam se izvjesno vrijeme intenzivno družio u Beogradu rekao da su dvojica najistaknutijih tadašnjih crnogorskih političara (koje će on sa Momirom Bulatovićem  kasnije pomesti iz političkog života) Vidoje Žarković i Marko Orlandić, bili najmoćniji političari i prije nego što se on rodio, početkom 60-ih godina!

Političari sa kraja 80-ih jesu naslijedili probleme stvorene u prethodnom periodu, prije svega u ekonomskoj sferi, i očekivalo se da će ih moći zajednički rješavati, da postoji neka generacijska bliskost, povjerenje, spremnost za suradnju, kompromise. To se nije dogodilo, zašto i zbog čega, odnosno zbog koga, pokušao sam nešto posvjedočiti u knjizi.

Teško je, općenito,  porediti političare tog vremena sa ovim sadašnjim, nemoguće je čak porediti neke političare iz toga vremena sa onim što su kasnije postali, u šta su se pretvorili. Milo Đukanović iz 80-ih, ili Ivica Račan iz istog perioda nisu ni nalik na Mila i Račana iz perioda rata i poslijeraća. Ili, kako možete uporediti Zlatka Lagumdžiju iz 80-ih godina kada je trčkarao oko Nijaza Durakovića i grebao se za njegovu kadrovsku milost, sa Zlatkom Lagumdžijom zbog kojeg Nijaz napušta Partiju?   

Postoji li danas neki političar kojeg cijeniš?

Najkraće: ne postoji! Mislim da su, generalno,  današnji političari su samo kriminalci koji su na slobodi usljed nedostatka dokaza. Vjerovatno da ima i onih drugačijih, ali se dobro skrivaju.

Odlično zapažaš detalje i na osnovu njih uspijevaš donijeti širu sliku, da tako kažem. Recimo, tadašnju moć Slobodana Miloševića ilustruješ ponudom pića u njegovom kabinetu...

Na tom sastanku kod Miloševića u proljeće 1988. bio sam  sa Goranom Rakočevićem- Sitom, tadašnjim direktorom u „Mladosti“, kasnije važnom figurom u Crnoj Gori. U jednom trenutku pisanja knjige, palo mi je na pamet da pišem Rakočeviću i pitam ga da li sam u krivu ako tvrdim da nas je tad Milošević ponudio viskijem i limunadom, a ne kafom i kiselom kako se posluživalo goste u komunističkim kabinetima toga vremena.

Nisam to na kraju uradio jer bi me Rakočević vjerovatno smatrao ludim.

Milošević koji jeste bio višedecenijski partijski i privredni aparatčik, ali je gradio nevidljivi zid nepristupačnost i posebnosti oko sebe, vjerovatno kao dio scenografije za kult ličnosti kojem je stremio. Mogli ste tokom partijskih sjednica za šankom u Sava Centru sjediti sa Milanom Kučanom, šefom slovenačkih komunista, ležerno obučenim u polo majicu, pa i nešto sa njim ćaskati. Ili piti vino sa Stipom Šuvarom u nekoj  kafani u Zagrebu, ili Beogradu. O Nijazu Durakoviću da i ne govorim. Ali, Milošević je svoj autoritet gradio na strateškoj odsutnosti iz rituala  svakodnevnice  i planskoj nepristupačnosti. Napisane su mnoge knjige o tim njegovim „forama i fazonima“, mnoge sam od njih i pročitao, ali, kažem nisam želio koristiti ništa što nisam osobno vidio, čuo, doživjeo.

Da li si tada mogao pretpostaviti kakva tragedija se sprema?

Znao sam, i nisam sumnjao te 1989. godine da se sprema veliki belaj, da ulazimo u tešku, prijeteću neizvjesnost ali ne vjerujem da je bilo ko tada, osim uskog kruga onih koji su ga planirali znao kakvih će taj belaj biti dimenzija i kakve će apokaliptične posljedice po sudbine miliona ljudi ostaviti.

Nedavno je zagrebački profesor Žarko Puhovski podsjetio da je fatalni Memorandum Srpske Akademije nauka i umetnosti, ili kako ga je Ivan Stambolić,  dugogodišnji najmoćniji čovjek Srbije nazvao „In memoriam za Jugoslaviju“, integralno objavljen prvi put u Hrvatskoj u časopisu „Naše teme“ negdje 1987/1988 godine. Dakle, on se u to vrijeme nije mogao publicirati u Srbiji, osim u nekim fragmentima koji su oštro osuđivani od rukovodstva te republike, nekih snažnijih, nekih blažih. Kako se moglo tih godina pouzdano vjerovati da će taj navodno „nezavršeni“ dokument postati platforma na kojoj će Miloševićev režim nastojati prekomponovati Jugoslaviju. Kao i da će ključni autori Memoranduma, Dobrica Ćosić, Mihajlo Marković, Antonije Isaković, svi odreda disidenti, ostati suputnici komunističkog režima koji će pokrenuti ratove za Veliku Srbiju…

Iz Beograda se vraćaš u Sarajevo, sa nekim olakšanjem, čini se. Da li si u Sarajevu mogao osjetiti napetost pred velike događaje?

U Sarajevo sam redovno, gotovo jednom nedjeljno dolazio tokom tih godinu dana koje sam proveo uređujući jugoslavenski omladinski list „Mladost“. Gotovo svaki put sam mogao osjetiti promjenu opće društvene  atmosfere, ne uvijek na bolje i ne često po mom ukusu. U političkom polju, odnosno političkoj klasi nakon afere „Agrokomerc“ i nekih drugih koje su ubrzo uslijedile, poput „Neuma“, zavladala je potpuna konfuzija, nered i strah za vlastite funkcije, nerijetko i glave. U javnosti se mogla osjetiti promjena percepcije političara i politike, nestalo je straha i zazora, mediji su se liberalizirali, prestale su postojati tabu teme i zaštićene ličnosti. Omladinska popularna kultura je bila življa i slobodnija nego ikada, pojavili su se neke inicijative koje su predstavljale začetak civilnog društva, iako često nisu bile autentične i autohtone, nego su bile inicirane izvan BiH, iz Srbije prije svega. Desila se pluralizacija unutar jednopartijskog društvenog poretka, nešto što se tadašnjim kvrgavim jezikom  politike  zvalo „pluralizam samoupravnih interesa“    

Dok se čita knjiga čini se da si nekako uvijek uspijevao biti na pravom mjestu u pravo vrijeme. Sreća il čudo, šta li je?

Ja sam, više intuitivno, nego racionalno tada osjećao da se oko mene dešavaju važne i prijelomne stvari, da me se one itekako sudbinski tiču, ili će me se uskoro ticati. I ne samo mene, naravno. S druge strane, bilo je moje viđenje novinarskog posla koje je nalagalo kao ultimativnu profesionalnu obavezu biti tamo gdje se nešto događa i što zaokuplja pažnju javnosti.

Hajde, recimo, da sam imao i neke povlaštene informacije, ili privilegiju da mogu putovati, i imao tvrdoglavu odlučnost da mi ništa bitno ne promakne. Te dvije godine ja sam proveo putujući između Sarajeva, Beograda i Zagreba, pa i Kosova i mogao sam osjetiti da uskoro više ništa neće biti kako je bilo.

I moja odluka da rat provedem u Sarajevu i drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, bila je više posljedica profesionalnog, nego nekog, nazovimo ga domoljubnog refleksa. Smatrao sam profesionalno neodgovornim i nedostojnim da u trenutku kada se u BiH i Sarajevo slijeva rijeka najboljih, najvećih novinara iz cijelog svijeta, kada je moj grad medijska prijestolnica planete, ja pokupim prnje i razgulim negdje gdje se ne puca.

PANKRTI I ŠTAFETA MLADOSTI

Zajedno sa Semezdinom Mehmedinovićem radio si u književnom časopisu "Lica". I to je bilo burno razdoblje, "Lica" su bila zanimljiv, živ, relevantan časopis. Čega se najradije sjećaš iz tog vremena?

Lica su postojala dvadesetak godina prije nego što je izabrana redakcija u kojoj je Semezdin bio urednik, a ja sekretar redakcije, što je bio dio posla stručno-političkog radnika za kojeg sam bio plaćen u Omladini koja je bila izdavač časopisa. Do tada je dugogodišnji glavni urednik bio nedavno preminuli pisac Goran Simić.  Naslijedio ga je formalno Šaćir Filandra, koji je tada bio zaposlen u Centralnom komitetu Saveza komunista i koga je Partija, pretpostavljam, poslala da malo nadzire to što se radi u omladinskom časopisu i ne dopušta idejno-politička  „zastranjenja“. Međutim, on je vrlo brzo (ispravno) shvatio da nema šta raditi u „Licima“, nikada se nije bavio tim poslom, nije imao iskustva ni pisanja ni uređivanja, a osim toga i slabo je, ili nikako  bio plaćen. Mislim da je napisao jedan prigodničarski tekstić, ali je  njegovo ime i dalje ostalo u impresumu časopisa, valjda mu je to bila važno radi popunjavanja biografije, šta li već. Sjećam se rečenice iz tog teksta da su „Lica“ uvijek „orala brazdu kreativnosti“, zbog koje me  profesor Ranko Sladojević, sjajni lovac na greške,  jednom zafrkavao:

„Lice može orati samo nosom, a pošto ti imaš najveći nos u redakciji , od tebe se očekuje da „zaoreš brazdu“…

Semezdina Mehmedinovića do tada nisam poznavao, angažiran je na prijedlog Miroslava Toholja, koji je bio predsjednik Sarajevske podružnice pisaca i brinuo se o mladim autorima. Mehmedinović je tada bio nezaposlen, imao je zaraznu energiju i mnoštvo kreativnih ideja. Pokušali smo napraviti moderniji, čitljiviji, atraktivniji časopis nego što su „Lica“ do tada bila, a bila su klasičan „debeli“, trom  časopis, akademskih, dugačkih, neprohodnih tekstova, kakvih je tih godina samo u BiH bilo desetine.

Semezdin i ja smo promijenili format časopisa koji je više ličio na neki news magazin, grafički atipičan što je posredno promijenilo model tekstova i priloga koje smo objavljivali. Nekako smo odjednom postali privlačniji za mlađe autore, novu generaciju pisaca, esejista, prevoditelja, dizajnera, fotografa. Od jeseni 1987. kada je izašao prvi broj „Lica“ pa do moga odlaska u Beograd u proljeće 1988. godine, nije izašlo mnogo brojeva, tek pet, ili šest, ali njihov utjecaj i značaj nije bio zanemariv. Ono što je mene tada impresioniralo bio je veliki broj talentovanih mladih ljudi koje ranije nisam poznavao. Neke od svojih prvih  radove u „Licima“ toga vremena su objavili Miljenko Jegović, Srđan Malešević, Velibor Čolić, Nenad Filpović, pokojni Zoran Ilić, Dragan Stenek i Srđan Koljević...  Naslovnu stranicu je dizajnirao studio „Trio“, mislim da im je to prvi angažman u časopisima. Treba dodati i dugačku listu poznatih profesora i autora - Predraga Fincija, Ranka Sladojevića, Miroslava Toholja, Kemala Bakaršića, Jasne Šamić…     

Učestvovao si u organizaciji dočeka posljednje Štafete mladosti. Na njoj su svirali Pankrti i Zabranjeno pušenje. To su bendovi sa jakim kritičkim angažmanom. Otkud oni na takvoj manifestaciji?

To je već druga polovina 80-ih, ideološka stega je popustila, socrealistički igrokazi su se istrošili, ali ne i sasvim isčezli. Postojala je snažna inicijativa iz Slovenije da se štafeta mladosti pohrani u povijest, pravljeni su grubi, manje - više duhoviti performansi sa tim porukama. Te 1987. godine i beogradski časopis „Student“ je slet povodom Štafete mladosti nazvao Balom vampira, i zanimljivo to, napad na druga Tita,  je bio povod da Miloševićevi komunisti smijene i redakciju tog lista i odgovorne u beogradskom partijskom Komitetu!

Tako da je ta dinamika utjecala na druge omladinske sredine, da ako ne baš ukinu, a ono moderniziraju cijeli taj socijalistčki spektakl, i taj ritual prilagode nekom novom duhu vremena, senzibilitetu. Moji prvi posao bio je rad na polasku Štafete mladosti iz Mostara 1984. godine. Tada sam se suočio sa jednim snažnim kulturno - umjetničkim klasterom, scenarista, pisaca, koreografa, režisera… koji su godinama i decenijama imali monopol na te manifestacije obilježavanja „značajnih ličnosti i događaja iz revolucije“ i sjajno od toga živjeli. Sjećam se konsternacije na njihovim facama kad sam predložio da na „Veležovom“ stadionu u sklopu programa polaska Štafete nastupi neka tada popularna sarajevska rock grupa. Na kraju su pristali na jednu kompromisnu, prihvatljivu varijantu da grupa „Valentino“ izvede pjesmu „Volim te još“. Zanimljivo, režiser tog sleta povodom Štafete mladosti  u Mostaru bio je hrvatski režiser Zlatko Sviben. Sreo sam ga devet  godina kasnije u Zenici gdje je u Narodnom pozorištu pripremao predstavu „Ognjište“ po tekstu ustaškog pisca Mile Budaka, koju mislim da nije završio zbog početka sukoba Armije BiH i HVO-a.  

Te 1987. godine na dočeku Štafete u Zenici režiser je bio Slobodan Stojanović i njegova je ideja bila da cijeli program počiva na muzici rock grupa, Pankrta, Pušenja, Plavog Orkestra, u čemu sam sa zadovoljstvom pomogao… Narednog dana mi je rečeno da je u jednom trenutku prekinut televizijski prijenos na TV Sarajevo po zahtjevu tadašnjeg šefa Smilja Šagolja kojem je taj program zasmetao iz nekih razloga… Inače, rock grupe koje su te godine svirale na Štafeti mladosti, kao i mnoge druge, samo dvije - tri godine ranije su bile zabranjene na programima Radija i Televizije Sarajevo,

Naredne godine, 1988. je održan posljednji program povodom Štafete mladosti 15. maja u Beogradu. Režiser je bio veliki režiser Paolo Mađeli a  naslov cijelog događaja bili su stihovi pjesme  ništa manjeg Duška Trifunovića: „Probudi se nešto se dešava…i tvoja se sudbina rješava“...

NASTAVIĆE SE...

(zurnal.info)