Gole godine Senada Avdića (1): Spašavanje Zabranjenog pušenja nakon afere Marshall

Za Zabranjeno pušenje vezan je i jedan od najizazovnijih događaja moje omladinske pseudopolitičke biografije. O mladom bendu s Koševa pisao sam u Našim danima 1980. godine, kada su imali tek jedan ili dva živa nastupa i nijednu snimljenu pjesmu. Sa članovima grupe, prije svih Nenadom Jankovićem (koji će tek kasnije postati Nele Karajlić, nakon što je lucidno osmišljen pokret new primitives) družio sam se često i sudjelovao u organiziranju nekih njihovih koncerata.

Grupa je 1984. godine objavila debitantski album Das ist Walter koji su i publika i kritika dočekali s oduševljenjem. Istovremeno je radijska emisija Top lista nadrealista – u kojoj je Nele bio jedna od glavnih zvijezda – dobila svoju televizijsku ekranizaciju i postala općejugoslovenski televizijski fenomen.

Krajem te godine hrvatski mediji pišu o skandalu koji se desio na koncertu Pušenja u Rijeci. Nele je nakon tehničkih smetnji s razglasom poručio publici da se strpe jer je “crko Marshall”. Nešto kasnije je kroz smijeh šeretski dodao: “Mislim na pojačalo.”

TREĆA STRANICA OSLOBOĐENJA

Protiv članova grupe je uslijedila sinhronizirana nemilosrdna kampanja, najprije sarajevskih medija. “Otrovni dim Zabranjenog pušenja”, bio je komentar na “udarnoj” trećoj stranici sarajevskog Oslobođenja, inače rezerviranoj za političke teme.

“Kad te Oslobođenje napadne na trećoj stranici, znači da si svoje odsvirao za sva vremena”, komentirao je tih dana Elvis J. Kurtovich, osnivač new primitivesa.

Ništa suptilniji ni dobronamjerniji nisu bili ni članci objavljivani danima i nedjeljama u drugim jugoslovenskim medijima. Tužilaštvo u Hrvatskoj najavilo je istragu u vezi s ovim incidentom. Turneja grupe je prekinuta, koncerti otkazani, TV Sarajevo obustavilo produkciju popularne Top liste nadrealista.

Nele Karajlić me tokom trajanja te medijske hajke gotovo svakodnevno posjećivao na poslu u ulici Danijela Ozme, u tadašnjoj zgradi Radija Sarajevo u kojoj je snimao Nadrealiste, ali i prve, rane pjesme Pušenja. Bio je izgubljen, zabrinut, preplašen svime što se prethodnih nedjelja dešavalo s njim i prijateljima iz Pušenja. Tražio je od mene pomoć, ili bilo kakav savjet, mišljenje, a ni sam nije znao u čemu bi se to sastojalo.

“Od mene možeš tražiti lovu, litar krvi, da ti ubacujem ćumur u podrum, samo mi savjet ne traži”, šalio sam se, pritom misleći ozbiljno.

Članovi Zabranjenog pušenja napisali su kratko pismo i uputili ga na adrese svih političkih i državnih struktura u Sarajevu. U pismu su objasnili kako je došlo do kobnog incidenta u Rijeci, da je riječ o nesporazumu, potom iskazali svoju bezgraničnu odanost drugu Titu, Partiji, bratstvu jedinstvu i svim drugim tekovinama.

Pismo nije objavilo nijedno “sredstvo informiranja” u Bosni i Hercegovini. Predložio sam Neletu, a on se odmah suglasio, da za Polet napišem tekst o njihovom slučaju na jedan sasvim drugačiji način, te da uz njega bude objavljeno i njihovo “bunkerisano” pismo. Nele je čuo da je Polet “režimski list” i bio skeptičan da će oni to objaviti. Otkrio mi je da je Emir Kusturica, koji je tih dana imao premijeru svog novog filma Otac na službenom putu, također napisao pismo povodom nesmiljene tekuće hajke na Zabranjeno pušenje, pa predložio da odemo Emirovoj kući i zamolimo ga da mi ustupi svoj tekst. Kada smo u ranim noćnim satima pozvonili na vrata stana familije Kusturica u Šenoinoj ulici, u centru grada, otvorila nam je Emirova supruga Maja i rekla da joj muž nije kod kuće, da ne zna ništa o pismu koje tražimo, a da nam ga ionako ne bi smjela dati bez Emirovog znanja.

Svoj tekst sam iste večeri poslao poštom u Zagreb. Polet ga je plasirao bez ijedne uredničke intervencije. Bio je to prvi članak koji je obuhvatio i unaprijed presuđenu “drugu” stranu nakon što su sedmicama objavljivani isključivo pogromaški tekstovi protiv Pušenja.

Ubrzo nakon toga me Nele posjetio na poslu s još jednom molbom, znatno delikatnijom. Imali su odranije zakazan veliki koncert u Beogradu, koji je otkazan zbog afere Marshall, ali organizatori ne bi imali ništa protiv njihove svirke ukoliko bi “od politike dobili zeleno svjetlo” da skinu zabranu s Pušenja. Organizatori su se obratili – kako je meni rekao Nele Karajlić, a njemu Faruk Drina, tadašnji menadžer benda – Omladinskoj organizaciji Beograda, tražeći od njih mišljenje o potencijalnom koncertu problematične sarajevske rock grupe. U beogradskoj omladinskoj organizaciji, gdje je jednu od važnijih uloga u poslovima omladinske kulture i informiranja imao moj stari poznanik Vuk Žugić, odgovorili su da oni nemaju ništa protiv održavanja koncerta, ukoliko se s tim slože “drugovi iz SSO Bosne i Hercegovine”.

SKIDANJE LEDA

I šta su od mene tražili Nele Karajlić i njegov menadžer Faruk Drina? Tražili su da napišem dopis beogradskim kolegama u kojem bih, u ime Republičke konferencije SSO BiH, naveo da se ne protivimo održavanju koncerta Pušenja u Beogradu. Da bi se ta “akcija” izvela legalnim putem, trebalo je mnogo vremena, proceduralnih zapreka, usuglašavanja, a ishod bi opet bio neizvjestan. Odlučio sam se za brži, subverzivniji, po mene riskantniji korak: sam ću napisati taj dopis na službenom memorandumu RK SSO koristeći poluilegalno nabavljeni pečat omladinske organizacije. U tekstu sam napisao da Republička konferencija SSO BiH nije definirala stav u vezi s javnim djelovanjem grupe Zabranjeno pušenje, te da smo mišljenja da “svaki organizator treba sam procijeniti kako da se odredi prema tome”. Na kraju sam zaključio da će “RK SSO BiH poštovati svaku odluku koju donesu organizatori koncerta u Beogradu”.

Predao sam taj papir Neletu i Faruku Drini i rekao im da mi, ako zbog njega ostanem bez posla, nađu neko mjesto u Zabranjenom pušenju.

Koncert je održan nekoliko nedjelja kasnije u prepunoj beogradskoj dvorani Pinki. U publici sam bio i ja.

Nakon toga koncerta kao da je skinut led s javnog djelovanja Zabranjenog pušenja: nastavili su turneju, a stišavala se i stvar s tužbom u Hrvatskoj. Uvjeren da je “teren čist” i da neće biti smetnji, planirao sam sredinom aprila pozvati Zabranjeno pušenje da u Domu mladih održe koncert u sklopu manifestacije “Solidarnost s omladinskim revolucionarnim pokretima u svijetu” koju je organizirala Republička omladina, a ja bio glavni operativac. I prethodne godine je održan sličan koncert, čiji je prihod upućen oslobodilačkim pokretima u Africi i na Bliskom istoku.

Svojim šefovima u Omladini najavio sam da će na koncertu svirati beogradski Partibrejkersi, sarajevska grupa Kongres i – kao zvijezde večeri, jedini koji mogu napuniti Dom mladih – Zabranjeno pušenje. Predsjednik republičke Omladine bio je Ragib Kobiljar, tih, nekonfliktan, tolerantan mladi radnik iz Bosanskog Broda, dok je sekretar i najmoćnija osoba u RK SSO bila Sarajka Senada Teskeredžić‑Spahić, supruga Ibrahima Spahića, jednog od najutjecajnijih političara u kulturi u Sarajevu.

Spahić je, pričalo se, bio miljenik Rajke Mikulić, supruge moćnog Branka, koja je vodila sektor kulture u Gradskoj konferenciji Socijalističkog saveza. Dok je Ragib pomirljivo slijegao ramenima, Senada je bila kategorički protiv nastupa Zabranjenog pušenja, podsjećajući na njihov nedavni napad “na druga Tita”. Kolega Asim Metiljević i ja podsjećali smo ih da Pušenje bez problema svira u drugim dijelovima Jugoslavije i da će Sarajevo, otkažemo li im nastup, “opravdati” neugodni status “tamnog vilajeta” u kojem se progone i zabranjuju umjetnici. Razgovor je okončan tako da će Kobiljar i Teskeredžić obaviti “šire konsultacije” s odgovornim drugovima iz drugih društveno‑političkih organizacija i konačan stav donijeti za koji dan. Problem je bio u tome što smo već bili u cajtnotu jer je “za koji dan” trebao biti održan koncert.

GLAS ODOZGOR

Predsjednik Organizacionog odbora manifestacije “Solidarnost s omladinskim revolucionarnim pokretima u svijetu” bio je Srđan Dizdarević, u to vrijeme urednik Komunista. Požalio sam mu se zbog neodlučnosti, bolje rečeno opstrukcije mojih šefova u Omladini u vezi s nastupom Zabranjenog pušenja i složili smo se da takva isključiva, dogmatska tvrdokornost ne može nikome koristiti. Nisam ranije znao da je Dizdarevićeva sestra studirala s Neletom Karajlićem na Odsjeku orijentalistike Filozofskog fakulteta, gdje je profesor bio Neletov otac Srđan Janković. A otac Srđana Dizdarevića, Nijaz, bio je član Predsjedništva BiH. Jednom smo zajedno sjedili u kafani Šetalište i ostavio je dojam obrazovanog, kultiviranog i razboritog čovjeka.

Do dobrotvornog koncerta su ostala samo dva dana, a neizvjesnost oko nastupa Pušenja i dalje je trajala. Asim Metiljević i ja smo onda na vlastitu odgovornost poslali u štampu koncertni plakat na kojem je najvećim slovima bilo ispisano ZABRANJENO PUŠENJE.

Narednog dana, oko podne, Ragib Kobiljar nas je informirao da je “odozgor” odobren nastup proskribirane, okužene rock grupe. Nikada nisam provjeravao ko je bio taj “odozgor” koji je prelomio i dao zeleno svjetlo, ali sam vjerovao da to može imati veze samo s mojim razgovorom sa Srđanom Dizdarevićem. 

(zurnal.info)