DIJALA HASANBEGOVIĆ: Jedno lice, dva života (audio)

Moje lice, osim na majčino, a i to u određenoj životnoj dobi, nije sličilo niti jednom licu. Ne zato što je bilo posebno ružno, lijepo, upečatljivo ili bilo kako markantno. Prosto, kako su godine prolazile, sve sam manje ličila i na koga. Često bi u društvu neko od nas, ozbiljno ili u šali, spomenuo nekome drugome da liči na nekoga. Obično nekog slavnog, no ne nužno. Nisu to bili samo ljudi iz svijeta filma, muzike, šoubiznisa, politike, medicine, novinarstva, pozorišta. Prosto, na nekog se moralo ličiti, pa se ličilo na nekog iz kafane, na rođaka, na sestru, na komšiju, profesora, fiktivnu ličnost iz knjige, bibliotekarku, dostavljača pizze, pa čak i na vlastite roditelje, ako drugog izbora nije bilo. Ali, ne. Ja nisam. Kod mene bi stali, i ne bi rekli ništa. Navikla sam na to. Zbunjen je bio i Facebook, u svojim dokonim „dajte-nam-sliku-da-vam-kažemo-na-koga-boljeg-od-vas-ličite“ kvizovima, pa mi je generirao glumice iz jugoistočne Azije. Slatke kao iznenađenje, ali mi ni slične.

Vremenom, ja sam sa svojim nesličnim licem, započela tihi hobi prepoznavanja lica, i njihovih poklapanja s licima drugih, bilo da je riječ o čisto fizičkoj pojavnosti, grimasi ili potpunoj odsutnosti izraza. U rijeci ljudi na ulici, u uvijek pomalo neugodnom čekanju prevoznoga sredstva, na okupljanjima, na rođendanima, slikama, sahranama, dodjelama nagrada, kafićima, kancelarijama, za stolom. Za punim stolom, ili prekoputa samo jedne osobe. Ljudi su uvijek ličili na nekoga, otkrila sam, a ako nisu, dala bih sebi zadatak da im pronađem tajnog dvojnika. I da, obično bih ga našla. Čudan hobi, da. Nikad ga nikome nisam ispričala, nikada nikom nisam rekla na koga mi liči, zašto se smiješim, i to ne zbog stida da sam, zapravo, kao i svi pisci, čovjek koji kroji priče od parčadi lica koje poznaje u životu kako  bih stvorila nezavisna, fiktivna lica. Nisam to nikad rekla, jer ljudi svako posmatranje smatraju prosuđivanjem, osuđivanjem. Vašu sliku o njima doživljavaju kao presudu. Suđenje nikad nije bila moja disciplina, pala bih na prvom ispitu, u pokušaju da uklopim nečiju ličnost, pa s njome i lice, u nešto poznato, nešto s čim mogu suosjećati. Što je, zaista, loša osobina za bilo kakav pokušaj donošenja objektivnog suda.

Držalo me to dugo, skoro cijelu deceniju mojih pretjerano emocionalnih i raskošno zbunjenih dvadesetih godina. Posmatrala sam puno, pamtila selektivno, pisala još selektivnije. I pritom nikad nisam pomislila da sam na nekakvom zadatku. Svo to skeniranje i uklapanje me opuštalo, nikome nije činilo zlo, bilo je dobroćudno poput obećanja nekome da će sve biti dobro, iako niko ne zna kako će biti. Uživala sam u zgužvanom patchworku ljudskih lica, zatalasanom čaršafu izraza koji je plesao nada mnom kao čudljivo nebo. Mislila sam da to radim zbog pisanja, mislila sam da to nekakva kreativnost kida paučinu s mojih grudi i pušta da mi tad svojstvenu pretjeranu emocionalnost pretvori u nešto korisno, ili makar zanimljivo drugim ljudima. Prestala sam, naravno, kada sam shvatila koliko sam u krivu. I da sam, tragajući za obrascima i istražujući druge, tražila svoje lice. Provela sam svoje dvadesete tražeći svoje lice, od isječaka lica drugih. Kako bi dobro bilo, upravo razmišljam, da sam makar umjereno nadarena za fotografiju. Ne, ne slikarstvo, ono je za mene proces koji vodi do svog završetka u umjetničkom djelu. Fotografija je i početak i završetak u jednom kliku. Proces počinje tek nakon nje.

Tako sam je i pronašla, svoju dvojnicu. Na fotografiji. Neko mi ju je morao uslikati.

Bio je decembar, privremeno sam živjela, samo tu zimu, u drugom i sasvim drugačijem dijelu grada od onog u kojem živim cijeli život. I bila sam neprekidno u čudnom, pomjerenom stanju svijesti, kako to inače bila kad se tlo pod našim nogama promijeni. Poznanik je meni i tadašnjem dečku pokazivao svoje slike na mobitelu, i na jednoj se slikao upravo u toj ulici u kojoj smo živjeli. Slučajno, kako to na amaterskim fotografijama biva, u kadar je uletjela žena, kratke crvene kose, u žutom kaputu. Na toj slici, na kojoj se naš poznanik blistavo i široko nasmijao, ništa drugo osim nje nisam gledala. Imala je godina kao ja sad. To je ona, pomislila sam. Tu, baš tad, u momentu kad je nastala ta fotografija, sličila mi je više nego što sad sličim ja, sebi iz mladosti. Kakva ludost, pomislila sam, i učinila temeljit napor da je zaboravim. Prilično uspješno, sve do kraja mjeseca, kad je svaki kutak svijetlio nekom bojom novogodišnjega slavlja, i mirisao na pirotehniku želja za bolju godinu.

Hodala sam uz strmu ulicu s plastičnom kesom punom vrućih peciva, polako prema kući u kojoj ću provesti novogodišnju noć, i napokon se vratiti kući. Mi nismo bili oni ljudi koji slave Novu godinu, ne. Nije bilo ni jelke ni ukrasa, televizora ni interneta, samo peciva. Nove godine samo slave ljudi koji nemaju čemu drugome da se raduju. I vidjela sam je. Vidjela sam je na prozoru kuće samo malo niže od one u koju sam se zaputila. Namještala je žute lampice na zelenu plastičnu jelku. Uopće mi nije bila slična. Ništa na njenom licu nije bilo moje. Ali jesu njene ruke, koje namještaju žute lampice, na zelenu jelku, pred novogodišnju noć.

Danas sam kupila lampice. Od doba kada sam se odrekla jelke, do danas, nisam ih niti gledala. Kupila sam žute lampice i kačim ih na garnišu, kako ih mačke ne bi dohvatile, i zahvalna sam i rukama i licu svoje dvojnice, koja je negdje živjela život, potpuno drugačiji nego moj. Hvala joj.

Moja posmatranja su davno završena, a u mojoj arhivi dovoljno je lica za cijeli moj život. I ono najvažnije u arhivi je slika u kojoj sam spoznala da svi mi nosimo na licu poneku crtu nekog dugog, koji nam je u određenom, makar kratkom trenutku nešto značio. Svi postojimo tako što nosimo dijelove onih koji su nas dotakli. Iskreno se nadam da to činimo dostojanstveno i, napokon, iskreno.

(zurnal.info)