Pijanistica Marija Bajo: U inat tami  

Projekti poput ovog ne nastaju preko noći. Oni nisu izraz hira, racija ili običnog dokumentiranja. Ovaj projekt je krik nastao iz godina sljepoće i bivstvovanja u komadu Zemlje gdje redovno, kako reče Andrić, prestaje logika, i nastao je iz ljubavi prema tom komadu Zemlje koji nazvaše Bosna i Hercegovina.

Proces promišljanja za izradu projekta se provlačio nekoliko godina. Naime, rođena sam u novembru 1989. godine i vrlo sam kratko živjela u Jugoslaviji. Ratno smo vrijeme proveli u kući na selu u Novoj Biloj kod Travnika, osim dvadesetak dana koje smo mama, sestra i ja izbjegli u Trogir u Hrvatsku. Otišli smo zbog rata, ali smo se vratili da budemo zajedno s tatom, babom, didom, i tetom. Moje je obrazovanje do fakulteta bilo po hrvatskom planu i programu i toga sam postala svjesna po odlasku na studij u Sarajevo. Već otada su moje poimanje neznanja o državi u kojoj živim i buđenje svijesti o tome što se desilo u ratu zasigurno postavili temelje za rad na autorskom projektu koji se bavi kulturom sjećanja. Spoznavajući na razne načine – od čitanja preko posjeta koncertnim dvoranama i pozorištima pa do diskusija s ljudima do dugo u noć – u ranim me je dvadesetima počela „boljeti“ Bosna i Hercegovina. Zalazeći dublje, mislima se provlačio lajtmotiv: „u BiH ne možeš proći pedesetak kilometara od mjesta do mjesta, a da nije bilo nekog stradanja“.

Nakon završenog studija u Zagrebu sam spontano vrlo redovno krenula čitati portale na kojima su neprekidno izlazili faktualni članci i feljtoni o ratu u BiH. Prvo su čitale emocije, a potom razum te se u meni pojavila ljutnja. Kakogod bih okrenula i prevrnula, s koje god strane pogledala, oni koji nisu živjeli u mojoj zemlji su se sjatili da tu ratuju i pokušavaju je osvojiti – oni su raselili i ubijali narod. Osvrćući se na tadašnju svakodnevicu, i dalje su onima koji nisu živjeli u mojoj zemlji, u dnevnoj politici usta često bila puna BiH. Emocije su me dovele do inata i želje da nešto poduzmem, a umjetnost je jedino oružje koje umijem koristiti. Počela sam s mišlju da napravim klavirski recital s klasičnom muzikom iz ratnih vremena, no moje sjećanje na mahanje kamionima Unprofora na kapiji obiteljske kuće kako bi mi bacili slatkiše i moj očaj koji sam osjećala dok čitam historijske činjenice (jer vidi se da BiH nije imala drugu šansu nego biti rasparčana) su me doveli do multimedijalnog klavirskog performansa, u formi monodrame.

U doba korone sam kao i većina nas bila u magli, ali se negdje u meni „kuhao“ koncept autorske predstave koji je išao od svjetlijeg (Beethoven) prema tamnijem (Cage i Ligeti). Ljeto 2020. sam bila u Novoj Biloj i jedne večeri nisam mogla spavati. Slušajući Harisa Pašovića kako u emisiji na televiziji priča o BiH jako koncizno kako moramo naći načina za nadu – boriti se za bolje sutra radi mladih, okrenula sam tablu i odlučila ipak ići od tame prema svjetlu. Ljeto 2021. kada se napokon magla iz doba korone razišla, krenula sam raditi brže – bolje – jače i koncept ideje je dobio svoj obris i izvedbu u Amsterdamu. Što sam dalje radila i istraživala, shvatila sam da je vrijeme za ovo sada i da – nisam zakasnila. Jer, često smo učeni i naruženi da „ne treba pričati o ratu“, da „treba zaboraviti i ići dalje“, „šta se ba tom temom baviš“, „hoćeš to i ti uzet pare na ratu“. Kakve ba pare i kakav bolan zaborav?

U februaru 2022. sam putovala na rezidenciju u Beč i taman kad sam stigla, čitala sam poglavlje o Hitlerovom osvajanju Beča, a sutradan je Putin napao Ukrajinu. Izbezumljena između nekoliko ratova u biću, krenula sam još odlučnije jer ratovi se stalno nažalost dešavaju, samo su potezi na šahovskoj tabli nekad predviđeni, a rijetko pogođeni od nas koji se šaha ne igramo ili ovlaš iz hobija znamo pravila kompleksne igre koju „velikani“ postavljaju. U oktobru 2023. sam bila u Mostaru na rezidenciji gdje sam započela napokon opipljivi put režiranja, produciranja i izvođenja predstave. Desio se izraelski dan u paklu, počeo genocid palestinskog naroda, a ja sam zastala paralizirana sa zujanjem u glavi nekoliko sedmica od rada. Trezvenost se vratila, nemam izbora, moram nastaviti s ovim što radim, to je jedino čime trenutno mogu pridonijeti – istinom.

Svi su dobrodošli, ali posebnu dobrodošlicu želim onima koji generaliziraju da su Bosanci i Hercegovci ljudi od dobrog vica, onima koji misle da imaju tri istine, i tomu slične dobro znane floskule. Pozdravljam i one koji su imali sreću da im nitko ne pogine, ne umre, ne bude ranjen tijekom rata i/ili bude ubijen zbog imena i prezimena, jer takvima najviše treba kultura sjećanja kako ne bi hodali u neznanju i tuđem narativu. Ako su politika i obrazovanje u BiH dosad zakazali, ne pristajem na to da se predamo i prepustimo nego da pokušamo iznaći načine da se suočavanjem izdignemo iz postratne magle, uostalom, kako drugačije katarza dolazi?

Trailer:

(zurnal.info)