Andrej Nikolaidis
KIJAMETSKO DOBA: Nema povratka, nema zacjeljenja
„Hate My Way“ je spomenik istini da pop, sa svojom tri akorda-tri instrumenta sirotinjskom estetikom ipak jeste umjetnička forma; dakle jeste, kako bi Badiou rekao, jedna od procedura Istine – jedan od svega nekoliko načina da se u svijetu u kojem se poredak gradi od laži, izrazi nešto istinito i autentično.
Throwing Muses nisu zabilježeni kao veliki band i nikakvo „novo čitanje“ istorije indie rocka to neće promijeniti. Oni će zauvijek ostati u sijenci Pixies, drugog bostonskog benda. Čak su i The Lemonheads, u vrijeme kad se pisalo o bostonskoj sceni – a bilo je to na prelazu osamdesetih u devedesete, tik prije nego što će grunge eksplodirati na drugom kraju Amerike, u Sijetlu – bili pominjani češće od njih.
Ali postojimo, još nismo pomrli mi – što smo se kroz inferno tinejdžerskih godina provlačili držeći se za njihove pjesme - koji znamo da taj band jeste golem. U tom bandu je pisala, mislila i pjevala Kristine Hersh – što se mene tiče, najveća autorica u povijesti pop muzike.
Taj su joj status – nikada niko ženi nije dao bjedniji kompliment - kod mene obezbijedile četiri pjesme.
Bright Yellow Gun – u kojoj bubanj raznosi sve pred sobom, da bi otvorio prostor za nekoliko jednostavnih stihova o ovisnosti i slabosti.
Your Ghost – nokturnalna minijatura u kojoj Hersh društvo prave Michael Stipe i čelo.
Graffiti – još jedan, doduše izlišan, dokaz da na ovom svijetu nema pravde; da ima, ta bi pjesma postala makar minorni hit i Kristine bi novcem koji bi joj autorska prava donijela, lakše plaćala psihijatre.
I konačno, a prije svega: trijumf ljudskog duha pod imenom Hate My Way.
Ta je pjesma prvi put objavljena na kaseti koju su 1985. Throwing Muses dijelili pokušavajući pronaći izdavačku kuću koja bi sa njima potpisala ugovor. Ljudi iz legendarne, kultne 4AD su čuli očito: briljantnost, pa uzeli Kristine za ruku i poveli je u studio.
Hate My Way je odgovor na ogavnu Sinatrinu My Way, pjesmu koja je, sama po sebi, dovoljan razlog za nestanak svijeta u kojem je takva abominacija moguća – ili barem ekstinkciju vrste koja je u stanju nešto tako mizerno proizvesti.
Preko samodopadljivog, kao falus šupljeg Sinatrinog muškog hvalisanja, laži i potpunog odsustva introspekcije, Hersh ispisuje svoje najdublje dvojbe i slabosti; svoju borbu protiv moćnog, zavodljivog autodestruktivnog poriva.
U trenutku kada je snimila tu pjesmu, Hersh je imala svega 19 godina. Ako je „Strawberry Fields Forever“ spomenik podignut na najdaljoj tački do koje eksperiment u pop formi može ići, a da ono o čemu govorimo i dalje bude popularna muzika, „Hate My Way“ je spomenik istini da pop, sa svojom tri akorda-tri instrumenta sirotinjskom estetikom ipak jeste umjetnička forma; dakle jeste, kako bi Badiou rekao, jedna od procedura Istine – jedan od svega nekoliko načina da se u svijetu u kojem se poredak gradi od laži, izrazi nešto istinito i autentično.
Hate My Way je pjesma o bijesu: no umjesto ka vani, ka svijetu, kao u punku, recimo, taj je bijes usmjeren unutra, ka sebi. U tom smislu je Hate My Way dio dugačke i slavne tradicije pjevanja o bijesu. Napokon, zapadna književnost počinje bijesom; bijes je njena prva riječ. Naime: „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja Peleju sina“.
Pjesma počinje nabrajanjem koje prate gitarski rif i bubanj: šta bi sve Hersh mogla mrziti. Boga, oca i smrt, između ostalog. Ali ne: katalog onoga što bi se dalo mrziti ona završava onim što doista mrzi: „No. I hate my way“.
Potom: pjesma postaje gotovo prozračna i eterična. Kao da je istina, koja dakako oslobađa, Hershovu digla u bestežinsko stanje.
„Kao da“. Samo „kao da“. Jer Hate My Way je opis muke: depresije koja je kao džungla čije lijane vezuju ruke i drže u zatočeništvu. Odakle izvire ta depresija? Iz djetinjstva, kojega se Hersh sjeća kroz niz nepovezanih slika?
Dva puta u pjesmi Hersh vrišti. Čujemo bol: tu nema sumnje. Jezivi, autentični bol kakav ćemo deceniju kasnije čuti u Cobainovoj izvedbi Where Did You Sleep Last Night, Lead Belly blued klasika iz 1939. Sjetićete se toga, to ste gledali: Nirvana, MTV Unplugged; Cobain na speedballu škrguće zubima, dok ga kokain i heroin razvlače kao krdo konja za koje je vezano njegovo tijelo, pa na kraju pjesme, kao objavu da je odlučio otići, doslovce urliče i reži, jer je bol nesnošljiv.
U obje pjesme, i Hate My Way i Where Did You Sleep Last Night, kroz Hersh i Cobaina progovaraju smrt i propast: po mom sudu, to je najbliže što se pop muzika približila apsolutnom užasu koji isijava Traklova poezija. „Psalam“, recimo:
“Jedna prazna barka koja podveče plovi niz crne vode prokopa.
U tmuši starog skloništa za onemoćale raspadaju se ruševine ljudi.
Mrtva siročad leži u vrtu podno zida. I
z sivih soba izlaze anđeli a krila su im poštrapana gnusom.
Crvi kaplju s njihovih požutjelih vjeđa.
Trg pred crkvom mračan je i tih kao u danima djetinjstva.
Na srebrnim tabanima klize mimo minuli životi,
A sjene prokletnika spuštaju se do voda koje uzdišu.
Bijeli čarobnjak u grobu igra se svojim zmijama.
Nad kosturnicom se nečujno otvaraju zlatne oči Boga”.
Kada Hersh vrišti drugi put, to dolazi nakon dreampop fragmenta pjesme (kontrast je, dakako, efektan), a prije nego što će sve biti okončano riječima:
“How do they kill children?
And why do I wanna die?
They can no longer move I can no longer be still
I hate My way”.
Bijes se, na kraju pjesme, preliva u okean tuge. Preliva se u Weltschmerz, bol zbog svijeta, te beskrajnu tugu zbog egzistencijalne stupice iz koje nema izlaza. Nema povratka, nema zacjeljenja. Djeca koju su ubili nikada se više neće pomjeriti; Hersh nikada više neće biti mirna.
Što se mene tiče: evo vama programi školske lektire i biblioteke pune Andrićevih fake smećarskih mudroserija i Njegoševih kvazifilozofskih masturbacija nad sudbinom nacije i vjere; to nikada nije i nikada neće biti moje. Ne. Moja su tri minuta Hate My Way i dva vriska Kristine Hersh.
(zurnal.info)
