KIJAMETSKO DOBA: Spasiteljeve košarice slatkog kruha

Trag o njemu nalazimo u „Imaginarnim životopisima“ Marcela Schwoba. Do kojega se može stići na mnoge načine... između ostalih slučajno i posredno, preko Borgesa koji je, ispostaviće se, sa nepunih dvadeset godina čitao Schwoba i postao, ako nije pretjerano reći, njegov učenik.

Među dvadeset i dva književna portreta, Schwob ispisuje i priču o heretiku Dolcinu. Istorijski fra Dolcino rođen je, možemo pretpostaviti, oko 1250. Oprezni moramo biti u pokušaju da odredimo mjesto njegovog rođenja: većina istraživača smatra da bi fra Dolcino rodom mogao biti iz Novare. Schwobov se fra Dolcino svetim stvarima naučio u crkvi Orto San Michele, „gdje ga je majka podizala da bi svojim ručicama mogao dotaknuti lijepe figurice od voska“. Dječak odrasta uz franjevce: redovnik koji ga je podučavao tvrdio je da ga je zaredio sam sveti Franjo.

Pokušajmo vidjeti sebe kako stojimo kraj umilnog dječaka dok uči razgovarati sa pticama. One ga se ne boje, pa često slijeću na njegova ramena. Dječaka potom iz maštarija prene pomisao da hitno mora u samostan, gdje je „pjevao s braćom zvonkim glasom“. Bosonog, kao vihor juri niz uske ulice i tržnice što vazda su u metežu.

Dječak preživljava proseći, u prošnji nalazi najveći užitak. Jednog ljetnog dana, opisuje Schwob, građani su bili okrutni prema dječaku i braći. Praznih košarica, gladni i žedni, oni su se sklonili od vreline u nepoznato dvorište. Tu će dječak doživjeti čudo – prvo od mnogih, zbog kojih će – tih silnih čuda – godinama kasnije povjerovati da je izabrani. Pred njegovim očima stvorio se zastor od vinove loze, iza koje su se igrali leopardi i druge zvijeri iz dalekih zemalja. Djevojke i mladići u blještavim haljinama svirali su na violama i kitarama. Kada je dječak spustio pogled na košaricu, bila je puna mirisnih kruhčića: kao onda kada je Isus sa pet hljebova i dvije ribe nahranio pet hiljada ljudi.

Fra Dolcinovi biografi bilježe da je – po svemu sudeći u Vercelliu – Dolcino lažno optužen za krađu. Iako nevin, bio je podvrgnut mučenju. Ponižen, odlazi u grad Trento gdje će nabasati na sektu čije je ime zvučalo tako čisto: Apostolici. Godine 1300. obući će bijelu odoru i postati vođa apostolskog pokreta. Dolcino je nadojen ezoteričnim učenjem Gioacchina da Fiorea. Sveti Toma Akvinski je u Summa Theologici pobio Fioreove ideje. Uprkos tome, Dante je „najvećeg apokaliptičara srednjeg vijeka“ smjestio u Raj. U Infernu je, napomenimo, pomenut i fra Dolcino, kojemu Muhamed poručuje da se dobro pripremi za sukob sa Novarezima.

Pod uticajem Da Fioreovog učenja, Dolcino će Apostolice pretvoriti u bratstvo poznato pod imenom: Dolciniani. Noćima Dolcino od starije braće sluša priče o Da Fioreovoj mudrosti i dobroti, o povijesti svijeta koju je ovaj podijelio u tri doba. Kraj logorske vatre, visoko u planinama, kuda ne prolaze ni trgovački karavani ni vojnici, u pustoj zemlji gdje su Apostolici bili bezbjedni, Dolcinu se u snu javilo jagnje. Niz brijeg ono je sišlo k njemu, dok je jato sićušnih crvenih ptica kružilo iznad umilne životinje.

U zoru, on budi sljedbenike i saopštava im objavu koju je primio u snu. Bilo je, govori, doba Staroga zavjeta, kada su ljudi stvoreni, da nasele zemlju. Bilo je, potom, doba Gospoda našega Isusa Hrista i njegovih apostola, njihove smjernosti i siromaštva. Bilo je, onda, doba propadanja i nesreće, koje je svojom pohlepom skrivila Crkva. Biće, govori dok mu iz očiju liju suze a glas drhti kao vrabac na januarskom mrazu, doba koje evo donosim, doba smjernosti i siromaštva, doba kada nad našim glavama više neće visiti mač ovozemaljske vlasti i sile. Jagnje mi je kazalo: ti si moja riječ, ti si moje obećanje, sa tobom dolazim ja, da tu ostanem zauvijek.

Dolcino i njegova družina revolucionara potucaju se Novarom. Pridružuju im se ubogi i neuki, opijeni ne toliko obećanjima o boljem svijetu koji ima – samo što nije - doći, koliko izgledima na pljačku. Dolciniani, koji nakon učiteljeve „besjede na gori“  više nemaju dvojbe da su Božiji miljenici, prepuštaju se zabranjenim tjelesnim užicima. Zemljom kojom su prošli, do kasno u noć gore crkve i kuće onih koji su, odbivši da poreknu autoritet pape, bili ubijeni. Pljačkaše, silovatelje i ubice Dolcino razrješava grijeha. Odrpani, prljavi, sa skorenom krvi jučerašnjih žrtava pod noktima, Dolciniani kleče pred njim. Za čistoga sve je čisto, za kvarnoga i nevjernika ništa čisto nije, deklamuje Dolcino riječi Svetoga Pavla. I tek što se njegovi sljedbenici prekrste, već su spremni za nova zlodjela.

Pred jednom od mnogih crkava koje su Dolciniani predali plamenu, na hrastu je ostao da visi izvjesni otac Tomaso. Vidjevši kako ljudska marva iz njegove crkve iznosi pehare, svijećnjake i tkaninu, on se okrenuo ka Dolcinu i zagrmio na njega: ti, koji pozivaš na povratak Hristu, ti koji si slijep za njegovo djelo i gluv za njegove riječi! Ne kaže li naš Gospod: „Jer će mnogi doći u ime moje i reći: ja sam Hrist. I mnoge će prevariti... I izaći će mnogi lažni proroci i prevariće mnoge... Tada ako vam ko reče: evo ovdje je Hrist ili ondje, ne vjerujte. Jer će izaći lažni hristosi i lažni proroci, i pokazaće znake velike i čudesa, da bi prevarili, ako bude moguće, i izabrane“, ne kaže li tako? Izazvan na teološki duel, Dolcino je riješio da se povuče bez gubitaka. Umjesto umnog odgovora drskom svešteniku, koji su netremice čekali njegovi sljedbenici, Dolcino je samo promrmljao: „ubijte ga“.

Crkva se u to vrijeme svim svojim nemalim snagama dala u lov na Dolcina. Dana 24. avgusta 1305. u Scopellu je donesen Statutum Ligae contra Haereticos. Time je fra Dolcinu potpisana smrtna presuda: od toga dana njegov se kraj primiče onako kako kamen pada u bunar.

Ali za ovu priču najzanimljiviji period, u pouzdanim istorijskim podacima siromašnom Dolcinovom životu, vrijeme je od 1300. do 1303.  godine. Vrijeme koje on, bježeći od bijesa Crkve, provodi, kako navode izvori, “negdje u istočnoj Dalmaciji”. Pretpostavimo, sada, da se Dolcino ni na rubu svijeta ne osjeća sigurnim. Evo, kao da ga vidimo gdje na tržnici u zaleđu Splita sreće jednog od braće franjevaca sa kojim je prosio u djetinjstvu. Susret je srdačan, prijateljstvo iskreno. Između lojalnosti crkvi i lojalnosti starom prijatelju, redovnik bira ovo drugo. Već zorom nastavljam put, kaže on Dolcinu. Očekuju ga u nekadašnjoj franjevačkoj misiji u Ulcinju, koja je, veli, ljubaznošću Jelene Anžujske još 1288. pretvorena u manastir. Pođi sa mnom, poziva ga redovnik: tvoja tajna biće sigurna sa mnom. Ulcinj je još uvijek Terra incognita, misli Dolcino, u toj zemlji zmajeva nikada me neće pronaći.

Koju nedjelju kasnije, putnici stižu na odredište. Bježeći iz Dalmacije, Dolcino će dospjeti do zelene vode Bojane, do grada koji će na mletačkim gravurama, vijek i koju deceniju kasnije, biti obilježavan kao Dolcigno in Dalmatia.

Dolcino dane provodi na obali rijeke. Od trske koja tu raste pravi svirale, muzikom uspavljuje ribe u vodi i ptice u zraku. Ali Dolcino je imao misiju, a carstvo Nebesko na zemlji nije mogao uspostaviti krijući se u Ulcinju. Noć pred polazak natrag u rodni kraj, gdje će na jezeru Garda ponovo stati na čelo Dolciniana, usnio je san. U snu je vidio da će umrijeti na lomači. Ali to neće biti njegov kraj: usnio je da će uskrsnuti. Sadržaj toga sna, kao i datum svoga uskrsnuća, povjerio je samo jednome čovjeku: svom dobrom i pouzdanom prijatelju franjevcu. On je, zamišljamo, maštamo, zašto da ne, Dolcinove riječi zapisao na papir, taj papir zatvorio u škrinju, a škrinju krišom zazidao u manastirski bedem. Škrinja do danas nije pronađena.  

Jedne mirne večeri na jezeru Garda, Dolcino sreće Margaretu od Trenta, koja će prije zore postati njegovom ljubavnicom. Sljedbenike će povesti sve do planine Rubello, gdje će se utvrditi i sačekati posljednju bitku. Godinu dana kasnije, na njih će se svom silinom sručiti vojska Crkve. Hiljadu njegovih sljedbenika biće pobijeno, a Dolcino i Margareta biće zarobljeni i živi spaljeni. Dolcino je dželate, piše Schwob, “molio samo jednu milost: da ih na mukama, u plamenu, ostave u bijelim ogrtačima, kakve su imali apostoli na zaslonu svjetiljke” u Crkvi Orto San Michele, gdje ga je majka podučila vjeri. Molio je uzalud: bio je prisiljen da gleda kako njegova ljubav gori. Prije nego je spaljen, kastriran je, izvađene su mu oči, a nos, uši i prsti otkinuti.

Dok je njegova glava gorjela kao buktinja, Dolcino se, možemo zamisliti, sjetio onog dana kada je, dječak tjeran glađu, žeđu, vrućinom i odsustvom ljuskog milosrđa, ugledao leoparde i čuo pjesmu sretnih ljudi. Prije nego je izdahnuo, vidio je sebe kako silazi sa gore i narodu u dolini donosi košarice pune slatkog kruha, pane dolce za sve, što ga je ubogima po svom učeniku, Dolcinu, poslao Spasitelj.

(zurnal.info)