KIJAMETSKO DOBA:Sve što možeš platiti novcem bezvrijedno je

Andrej Nikolaidis

KIJAMETSKO DOBA: Sve što možeš platiti novcem bezvrijedno je

Danas se ljudi boje ljubavi, danas ljudi pišu romane i kvazifilozofske rasprave u kojima se obračunavaju sa ljubalju kao nečim nasilnim i duboko uznemirujućim. Danas ljudi žele sterilnost i bezbolnost. Meni to, pak, liči na opis sobe za eutanaziju, ne na opis idealnog svijeta i života. Ne postoji bezbolno i sigurno, a da je pritom iole vrijedno.

Sve što možeš platiti novcem bezvrijedno je
foto: Tone Stojko

Svijet je gnusan i to svako zna. Moguće je, naravno, da je mudrac bio u pravu kada je rekao kako je ovo najbolji od svih mogućih svjetova. Ali to je utješno koliko i poruka koju bi topli ljudski glas uputio onome ko se našao nasred polja prekrivenog slomljenim bocama: uživaj, u pitanju je najbolje murano staklo. Ako je ovo najbolji od svih mogućih, jedina sreća na ovom svijetu je to što su ostali svjetovi nemogući.

Svijet je, rekoh li, gadan a život na njemu još gadniji. Pa ipak, nema tu ničega što ne bi riješio dobar srčani udar. Istinska muka je, hoću vam reći, nesretna ljubav. Jer ni na ovom ni na svim ostalim svjetovima nema ničega što bi to riješilo.

Postoje dvije vrste ljubavi: ona koja je nesretna odmah i ona koja će nesretnom postati. Ili ti je loše odmah; ili ti je toliko dobro, ili je zanos toliko snažan da će ti, kada prestane, biti pakleno loše. U tom smislu, struktura ljubavi najsličnija je strukturi heroinske ovisnosti. Što rekao Aragon a prepjevao ga Dedić u obradi Brassensove šansone:

 

Čovjeku sve je dato

Samo za trenutak

I srce, snaga, slabost

Saznat ćeš na kraju

Kad širiš svoje ruke

Da sjenu križa daju

Ti drobiš svoju sreću

U svom zagrljaju

A život tvoj je čudan

Neprestani gubitak

Jer nema sretne ljubavi…

A takvu osjećamo mi.

 

Elem… Godina je 1993.  Sjedim vam ja u sobi, nesretno sam zaljubljen – to je moje polje ekspertize: superkomplikovane, tehnički nemoguće veze – i slušam neku italijansku radio stanicu koja pušta ono što danas zovemo indie muzikom. Onda radijski DJ pusti Tindersticks, “Kathleen”. U tom trenutku ne znam da je u pitanju obrada Townes Van Zandta. Ne znam ko su Tindersticks. Ne znam ni šta slušam. U to doba nema interneta: ne možeš izguglati i daunloudovati.

Samo svira. Na prve taktove skočim i na kasetofonu pritisnem snimanje. Potom do kasno u noć vrtim tu pjesmu.

Tindersticks su na ovaj svijet došli kao do kraja izbrušen bend. Već njihova  prva faza bila je imperijalna. Bend je osnovan u Nottinghamu, godine 1991. Njihov debitantski album (1993.), nazvan jednostavno „Tindersticks“, Melody Maker (u to doba, muzička štampa bila je relevantna) je proglasio albumom godine.

Imperijalna faza ovog benda nastavila je sa drugim albumom (1995.), ponovo nazvanim  – „Tindersticks“. Ako ste, recimo, kolekcionar vinila, pa u kakvoj prodavnici starih ploča naiđete na ova dva istoimena albuma: sivi, sa muškarcem na omotu vam je drugi; onaj sa plesačicom u crvenoj haljini je prvi.

Vrijeme nespornog trijumfa, kada se činilo da bolji album od novog Tindersticks mogu snimiti samo Tindertsicks, okončano je 1997, sa trećim njihovim dugosvirajućim izdanjem – „Curtains“. U vremenu kada je svijetom harao brit-pop, ovaj britanski bend bio je više nego netipičan. Naravno, svijet se naslušao pop muzike bogate orkestracijama. Ali ne onakvim kakve su svirali Tindersticks. Masivni upadi duvača i gudača u slučaju ovog benda nisu imali funkciju ukrasa. Naprotiv: često su znali biti duboko uznemirujući. No Tindertsicks već tri decenije izmiču definiciji, izmiču preciznom opisu. Indie rock sa velikim pratećim orkestrom? Ne, nipošto. Mekša verzija Nicka Cavea, nešto kao njegova ženska strana? Ne, nipošto.

Tindersticks su stvorili svoj muzički svijet. Ako negdje – bilo na odjavnoj špici filma ili serije koju gledate; u nekoj hotelskoj sobi velikog grada u kojem ste se, ne sjećate se kako, obreli; u nekom kafeu u kojem se nečega pokušavate prisjetiti, no pogled na vlastitu prošlost djeluje vam kao pogled u budućnost; bilo kad i bilo gdje da čujete bilo koju pjesmu Tindersticks – znaćete da su to oni. Da nije ničeg drugog – njihovih prepoznatljivih melodija, ogromne količine melanholije koja kao da se cijedi iz pjesama ove grupe – način na koji Stuart A. Staples pjeva odao bi ih između milijardu drugih bendova.

Ne, nije u pitanju samo taj duboki glas na ivici jecaja. Prije svega je riječ o specifičnoj afektaciji sa kojom Staples izgovara svaku riječ. Čovjek zvuči kao da će mu svaka riječ biti posljednja. Kao da na svijetu ne postoji ništa važnije da se kaže od, recimo, „her“. Kada Stuart A. Staples kaže „ona“, zvuči kao da je u sljedećem trenu za tu ženu spreman umrijeti. I mi mu vjerujemo.

U tome je tajna Tindersticks: u neodmjerenom, van svih granica patosu koji nas, međutim, neće nagnati na podsmijeh, nego će nas uzeti za ruku i povesti u retro stvarnost koja liči na savremenost, no u kojoj muškarci misle, osjećaju i govore kao ljudi prošlih vremena: kao Belmondo ili Bogart, recimo.Od prvog do posljednjeg trena Tindersticks su svirali muziku o ljubavi. „Rented Rooms“, biser sa albuma „Curtains“, recimo: priču o ljubavnicima koji kroz iznajmljene sobe bježe od svijeta i kajanja.

Ili „My Oblivion“ – pjesmu koja nosi toliku količinu sjete da se čini kako bi čitavu planetu mogla baciti u depresiju i nagnati da zaustavi kretanje.

Ili Staplesovu „Goodbye to Old Friends“. Remek-djelo. Tačka.

Nakon „Curtains“ Tindersticks su u muziku unijeli soul elemente i svoje vehementne orkestracije učinili baršunastim. Širili su zvučnu paletu, no prva tri njihova albuma ostaju i tri najbolja. Tindersticks su, prosto, od početka bili savršeni. A onda im je dosadilo biti savršen. Htjeli su biti drugačiji. Pa su takvi i bili – čak i ako je to značilo udaljavanje od savršenosti.

Ja sam fosilno gorivo; pritom čangrizavo, lajavo fosilno gorivo. Ne radi se o tome da ne razumijem, nego o tome da odbijam savremenost. Odbijam je s gnušanjem. Danas se ljudi boje ljubavi, danas ljudi pišu romane i kvazifilozofske rasprave u kojima se obračunavaju sa ljubalju kao nečim nasilnim i duboko uznemirujućim. Danas ljudi žele sterilnost i bezbolnost. Meni to, pak, liči na opis sobe za eutanaziju, ne na opis idealnog svijeta i života. Ne postoji bezbolno i sigurno, a da je pritom iole vrijedno. Ne postoji safe space: nema sigurnog prostora, nema sigurne veze, nema sigurnog seksa. Sve uvijek ima posljedice.

Beskrajno je tužno vidjeti mlade ljude koji, da bi imali seks siguran od ljubavi, bauljaju Tinderom, koji nije drugo nego javna kuća u kojoj ne moraš platiti.

Sve što možeš platiti novcem bezvrijedno je. Sve što nisi platio krvlju i suzama nije ni bilo vrijedno truda. Svijet je, rekoh, govno a to smo, pravo govoreći, i mi. Ne znam je li ovo najgori ili najbolji od svih mogućih svjetova, no znam da je tačno onakav kakav treba biti, tačno onakav kakav zaslužujemo.

U svem zanosu, bolu i kajanju koje nosi, ljubav je najljepše i najistinitije što se na ovoj deponiji iznevjerenih obećanja, zgaženih vrlina i šansi koje smo propustili jer nas je vodio strah može pronaći.

Svaki trenutak kada nisam volio bio je trenutak koji sam protraćio.

 

(zurnal.info)