KIJAMETSKO DOBA: Svijet pokreće novac koji ne postoji

Jeffrey D. Sachs. Ekonomski superstar, profesor na Kolumbiji i specijalni savjetnik generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, čovjek sa Timeove liste 100 najuticajnijih ljudi na svijetu. Globalni lider u održivom razvoju, kako čitamo na sajtu https://www.jeffsachs.org/

Novac. Svijet ne pokreću ideje, nego novac. Da: novac je simbolička funkcija. Novac ne postoji. Da: svijet pokreće ono što ne postoji. U svakom slučaju, ne postoji u najmanju ruku otkako je 1971, pod Nixonom, Amerika ukinula zlatnu podlogu dolara. Tada je, zapravo, novac prešao u svijet ideja. Pa bi bilo pravo reći kako svijet pokreće jedna ideja: a to je ideja novca.

Budući da od 1971. nema utemeljenje u bilo čemu opipljivom, dolar postoji zato što Amerika tvrdi da postoji, a ostatak svijeta je prisiljen da se sa tim složi.

Ovaj svijet je lud. Lacan je tvrdio da prosjak koji tvrdi da je kralj nije luđi od kralja koji tvrdi da je kralj. Zašto je to rekao? Zato što je kralj – kralj samo zato što on tako tvrdi, a podanici se slažu. Kralj je tek simbolička funkcija. Identifikacija sa vlastitom simboličkom funkcijom je put u ludilo. 

Iz toga proizilazi da prosjak koji nema centa a tvrdi da je bogat nije luđi od zemlje koja tvrdi da je najbogatija na svijetu. Razlika je u tome što ta zemlja, za razliku od prosjaka, ima nuklearno oružje.

Jeffrey D. Sachs je čovjek koji se bavi novcem. Kada on govori, govori veliki novac. Šta Jeffrey govori o Ukrajini?

Kaže da mir treba potpisati što prije. U autorskom članku objavljenom na Project Syncicate on piše kako u Ukrajini obje strane misle da mogu pobijediti  - no obje će, zapravo, izgubiti. Stoga je nastavak rata biznis-barijera. Pitanja agresije i pravde treba ukloniti kao irelevantne i šansu dati ekonomiji.

Sachsu se ne može prigovoriti na nedosljednosti. Sjećam se jedno njegovog teksta o Africi.

Alain Badiou tvrdio je kako bi samo novac koji Evropljani godišnje potroše na parfeme bio dovoljan da se na godišnjem nivou spriječi glad u Africi. Generički ljekovi koje bi zapadne kompanije mogle distribuirati mnoge bi Afrikance spasili bolesti od kojih u Evropi danas malo ko umire. Afrika, koja nestaje pod udarima gladi i bolesti, za Badioua je jedna od najstrašnijih demonstracija razorne moći uvjerenja da je tržište prirodni, stoga i najbolji regulator društvenih odnosa.

Sachs je, jasno, mislio suprotno od Badioua. Po njemu, Afrika je (bila, dok se nije ukazala Ukrajina) naša najveća (ako ne i posljednja) razvojna šansa.

U 2009. objavljenom autorskom tekstu, naslovljenom Održivi oporavak Sachs kaže: “siromašni djelovi svijeta će se morati prihvatiti kao šanse za investiranje a ne kao prijetnje ili mjesta koja treba izbjeći”. Sachs, dakako, o Africi ne govori kao o šansi za investiranje ljubavi i milosrđa: “U dobu u kom će najveće američke, evropske, japanske… kompanije za izgradnju infrastrukture imati značajan višak kapaciteta, Svjetska banka, Evropska investiciona banka, Uvozno-izvozna banka Sjedinjenih Država i drugi javni investicijski fondovi trebali bi finansirati velike infrastrukturne investicije u Africi, s ciljem da se izgrade putevi, elektrane, luke i telekomunikacijski sistemi”.

Već sam naslov teksta, Održivi oporavak, tjera na oprez kakav se osjeti pred liticom, onda kada je pred nama samo praznina. Do juče su pričali o “održivom razvoju”, već danas govore o “održivom oporavku” od tog razvoja. Kako primjećuje Frank Furedi, komplikovana, isprazna retorika koju su usvojile političke elite ne skriva neku tajnu, veliku ideju koju ta elita slijedi. Naprotiv: jedina “velika ideja je u tome da nema velike ideje”. Osim toga, ta retorika se koristi da prikrije “ne samo da elita nema veliku ideju, nego im nedostaje čak i onih malih”. Furedi navodi primjer Tessae Jowell, državnog sekretara za kulturu u britanskoj vladi, koja je 2004. izjavila kako na sastancima “apsurdni jezik koji koristimo bilježi u svoju malu svesku koja je prepuna takvih budalaština”. Pored besmrtne “održivi razvoj”, mjesto u njenoj svesci našle su i sljedeće fraze: “održivi obroci u školama”, “povratni izvještaj o podacima u regionalnoj kulturi”, “strateški ciljevi evaluacije”, razne vrste raznolikosti, transparentnosti, uključivanja, najbolje prakse, društvene kohezije...

Samo takav jezik u stanju je da izrazi Sachsovu veliku ideju. Badiou i Sachs kao da ne govore o istom kontinentu. Ako Sachsovi veliki putevi doista budu sagrađeni, na njima očito neće biti velikih saobraćajnih gužvi: najprije zato što su ljudi koji umiru od gladi u principu loši kupci automobila.

Ali da još jednom pažljivo i održivo osmotrimo Sachsov plan. Zašto je važno ulagati u Afriku? Zato što je Americi potrebno veliko gradilište na kojem će zaposliti firme i radnike. Osim toga, piše Sachs, “Amerika ne može nastaviti pozajmljivati od ostatka svijeta kao što je to činila u prethodnih osam godina. Američki izvoz mora se povećati, što znači da će se neto izvoz Kine, Japana i drugih zemalja koje proizvode višak, morati smanjiti”. Sachsova retorika je znakovita: Amerika mora povećati, drugi moraju smanjiti. Iz toga se prosto podrazumijeva i ostalo: globalne finansijske institucije trebale bi odobriti kredite za radove infrastrukturne investicije u Africi, afričke vlade moraju prihvatiti kredite, a američke firme moraju dobiti najveće poslove.

Ulaganje u Afriku, to je jasno, poduzima se da bi se pomoglo Americi. Ali možda će pomoći i Africi. Sachs, na primjer, predviđa: “Sve dok se radi o dugoročnim kreditima koji imaju umjerene kamatne stope (recimo, na 25 godina sa godišnjom kamatom od 5 posto), države primaoci bi te kredite mogli otplatiti od značajnog rasta prihoda i to za vrijeme jedne generacije. Koristi od ovakvog razvoja mogle bi biti nevjerovatne, kako za Afriku tako i za bogate zemlje koje bi ponovo zaposlile svoje kompanije i radnike”.

Ali ovdje je već riječ o moglo bi pomoći. Nema: mora pomoći Africi. A moglo bi Afriku gurnuti i u još veće dugove i bijedu, jer je izvjesno da afričke zemlje neće moći vratiti kredite koje – podrazumijeva se – uredno moraju vraćati.

Shvatili smo bit plana: siromašne afričke zemlje (čitaj: Ukrajina) treba da finansiraju oporavak posrnulih zapadnih ekonomija. I to s kamatom od samo 5 posto. Zauzvrat će dobiti moderne puteve koji će omogućiti savremeni transport umrlih od AIDS-a i gladi, kao i humanije uslove za pješačenje za kolone izbjeglica.

U činjenici da je Obama postao predsjednik Amerike, Jeffrey Sachs vidio je zalog budućeg američko-afričkog partnerstva. “Srećom po sve, izborom Obame za predsjednika, Sjedinjene Države su napravile ogroman korak naprijed. Sada je vrijeme za akciju”, kaže on. Zvanična verzija glasila je: pobjedom Baracka Obame, Amerika je raščistila sa svojom rasističkom prošlošću.

Na talasu liberalne histerije, u kojoj, gledajući iskosa, uvijek možemo prepoznati liberalnu hipokriziju: bilo je vrijeme za akciju. Ako je doista tako, nije li bio pravi trenutak za veliku stvar: da prva demokratija svijeta, koju vodi veliki lider, onaj koji je “čovječanstvu vratio nadu”, a kojega slijedi javnost bez premca kada je u pitanju demokratska kondicija i vizija, kao vid nadoknade za rad svih onih Afrikanaca koji su besplatno gradili Ameriku, besplatno izgradi sve one “puteve, luke, elektrane i telekomunikacijske sisteme” o kojima govori Sachs? Iz nekog razloga, to se nije desilo.

Ironija, cinizam i sarkazam se, kao duga nad ćupom sa blagom, nadvijaju nad Sachsovim istorijskim rješenjem za Afriku. Nekada su crne ljude vezane u lance brodovima odvozili u Ameriku, da tamo grade novu zemlju. Sada se bijeli ljudi vraćaju u Afriku: ne da bi lovili crne ljude, nego da bi za njih gradili luke i puteve. Time će Afrikanci ponovo pasti u ropstvo: ovoga puta dužničko. Kada Afrika bude premrežena putevima, u to se možete kladiti, na snimku iz svemira ti će putevi imati oblik lanaca.

Sve što je Sachs 2009. napisao za Afriku, važi za Ukrajinu godine 2022.

Putin je razrušio tu zemlju.

Izgradnja porušene zemlje je velika razvojna šansa za zapadne kompanije.

U Ukrajini, kapitalistička Rusija odigrala je dupli pas sa kapitalističkim Zapadom. I za jedne i za druge sve što se desilo je win-win situacija. Ukrajinci su, kako god okreneš, u toj igri donji.

Na tragediji hrabrog, nepokornog ukrajinskog naroda svi zarađuju, čak i boranija kakav je Dritan Abazović, koji je maskiran u Toma Cruisea, sa Rey Ban naočarima nedavno paradirao po ukrajinskim zgarištima koja je pretvorio u mizanscen svoje marketinške kampanje, baš kao što je ne tako davno učinio sa srebreničkim stratištem.  

I to je sve.

Horror, horror, kao što kaže pukovnik Kurtz na kraju Coppoline “Apokalipse sada”.

(zurnal.info)