Kijametsko doba: Najopasniji je najponizniji sluga

 

Sjećate li se intervjua koji je sa Putinom snimio Oliver Stone? U ime „dijaloga dvije sukobljene strane“ i “boljeg razumijevanja“, u ime navodne mudrosti da „neprijatelj je tek onaj čiju stranu priče još nisi čuo“, slavni je reditelj pristao da postane Putinov propagandista.

25.-30.5.2022.

Nije bio jedini. Čitava je plejada plaćenika, uglednika sa zapada Putinu lizala cipele. Danas mnogi od tih psića zapišava cipelu koju je jezikom glancao – no takvi su ljudi, otkada je svijeta i vijeka. Gospodar zna, ili bi morao znati, da najopasniji je najponizniji sluga.

Putinu se zapad dodvoravao onako kako se svojevremeno uvlačio Hitleru. Prisjetim se vlastitog eseja „Tako je govorio Tomović“, koji govori o tome.

 

... Sljedećeg dana Tomović sa tri sata zakašnjenja stiže u naš kafe. S vrata vikne „dobro jutro, dobri ljudi“, probudi i mene i konobare. Na sto baci primjerak jutrošnje štampe.

„Šta jutros čitam, šta jutros čitam“, veli. „Podsjećanje da je godine 1938. 'Homes and Gardens', omiljeni magazin otočke srednje klase koji, kako vele, već čitav vijek oblikuje britanski ukus, objavio na tri stranice reportažu pod imenom 'Hitlerov planinski dom', počinje svoju tiradu Tomović. „Tu, u časopisu o tapetama i cvijeću“, kaže pa konspirativno naglasi „danas u vlasništvu Home Warnera, piše sve što trebaš znati o fašizmu. Autor, Ignatius Phayre, vidno je ushićen domaćinom i kućom za koju je Hitler novac zaradio tako što je ‘njegova čuvena knjiga Mein Kampf postala bestseler zapanjujuće moći'“.

„Čuj šta dalje piše smrdljivi Phayre“, kaže Tomović dok glavu naginje ulijevo, ne bi li jasnije vidio slova u novinama čiji je rub umočio u svoj kapućino, “'Svijetlom, vazdušnom kolibom dominira boja zelenog  žada. Firer je sam obavio sve arhitektonske, dekoraterske i dizajnerske poslove, čak je sam odabrao namještaj'. U toj kući Hitler je uživao u 'druženju sa briljantnim strancima, osobito slikarima, muzičarima i pjevačima. Kao domaćin, oduševljava anegdotama koje pripovijeda'“.

„Kod Hitlera se, siguran sam da nisi znao“, diže glas vidno uzbuđeni Tomović, „dobro krkalo. Slušaj šta piše: 'Kafa, kolači, voće i sitni slatkiši posluženi su za njih na stolovima u voćnjaku. Potom su gospođe Goebbels i Göring, u ljupkim bavarskim nošnjama, izvodile narodne pjesme i plesove, dok su hrabriji duhovi pozvani da uživaju u vožnji Herr Hitlerovim privatnim avionom'. Hitler je, saznali su čitaoci britanskog štampanog malograđanskog smeća, čovjek od mjere, kojem je strana razmetljivost. Pazi ovo: „Nema ničeg pretencioznog u vezi Firerovog malog imanja. Svaki trgovac iz Minhena i Nirnberga mogao bi kupiti isto takvo, u ovim ljupkim brdima'“.

„A jesi li znao da Firer“, skače na noge lagane Tomović, koji  sada već viče, iako ga i konobari i ja savršeno čujemo, „nije bio gospodar, nego brat malog čovjeka. Slušaj ovo, možeš li povjerovati: 'Svako jutro u devet, Hitler svoje baštovane uputi u njihove dnevne obaveze. Ti ljudi, kao i njegov šofer i pilot, nisu toliko posluga, koliko njegovi lokalni prijatelji'“.

Tomović napokon sjeda i spušta ton: „Hitler je, to je slika koju minuciozno o njemu iscrtava autor članka, prije svega čovjek umjetničke duše i visoke kulture. Ne samo da su čitaoci obaviješteni o njegovim akvarelima, koje je bio prisiljen budzašto prodavati da bi se prehranio; ne samo da je bio uspješan pisac, nego je bio i vlasnik impresivne biblioteke u kojoj su 'barem polovina knjiga one o istoriji, slikarstvu, arhitekturi i muzici'. Na njegovoj terasi stajao je klavir, na kojem su se, nakon večere, izvodili koncerti, tokom kojih je i 'lokalnim talentima' bilo dozvoljeno da na violini i čelu muziciraju 'komade Mozarta i Brahmsa'. U trenutku dok 'Homes & Gardens' izvještava o seoskoj idili Hitlerovog 'planinskog doma'  i njegovom sofisticiranom, upravo nježnom ukusu, taj je čovjek već anektirao Austriju i okupirao Čehoslovačku,  on polira tenkove armije koja će zgaziti Evropu. A šta o njemu veli Phayre, autor sa okom za detalje: 'Firer, mogu dodati, voli cvijeće u vazama'“.

„Sve u 'Homes and Gardens' opisu Hitlera je kič: sve je, dakle, prilagođeno ukusu mediokriteta iz srednje klase koji su činili čitalačku publiku tog magazina. Poenta je jasna: Hitler je ne samo čovjek, nego Evropski čovjek. Možemo imati politička neslaganja sa njim, no mi ipak pripadamo istoj civilizaciji i istom sistemu vrijednosti, vrišti ovaj besprizorni tekst: sa svim svojim manama, Hitler stoji između nas i komunističkih hordi sa istoka“, zaključi Tomović i srkne gutljaj kapućina .

Prisjetim se, no zadržim to za sebe, jer ne želim govoriti i želim da Tomović ne govori: decenijama kasnije, tokom takozvane „povjesničarske polemike“ u njemačkim medijima, isplivaće isti argument opasnosti sa istoka i nacizma kao odbrambenog refleksa evropske srednje klase. Tada se u njemačkim medijima moglo pročitati da je nacizam bio reakcija na komunizam: srednja se klasa uplašila da će ih komunisti klasno istrijebiti pa su pristupili rasnom istrebljenju – da ne bi Rusi njih, oni su Jevreje, molim vas.

Prisjetim se, još, pa i to zadržim za sebe, kako je kod nas, ne bi li se se, je li, preduhitrilo vlastito istrebljenje od strane muslimana koji su stizali „Zelenom transferzalom“, počinjen genocid u Bosni. Klasa, doduše, više nije igrala ulogu: da bi bilo sprovedeno vjersko i etničko čišćenje igralo se na strah od vjerskog i etničkog. Podržavajući zločin u Bosni, srednja klasa u Srbiji i Crnoj Gori pristala je na vlastito uništenje: najprije kroz sankcije, potom kroz tranziciju. Te 1993. nije postojala cijena koju prosječni građanin Srbije i Crne Gore nije bio spreman platiti, samo da bi u Bosni bilo pobijeno što više muslimana.

Potom ipak progovorim: “Slušaj, Tomoviću. Naslušali smo se teze kako se fašizam budi u vremenu ekonomske krize; kako ekonomski slom prethodi usponu fašizma. Kada nas uče da se ljudi hvataju za fašizam tek onda kada osiromaše, to obično ilustruju takozvanim “njemačkim primjerom” – dolaskom Hitlera na vlast. Je li tako? Jeste. A šta ćemo sa našim, jugoslovenskim primjerom? Naši nacionalizmi rascvjetali su se u crne, smrdljive fašizme ne u vremenu krize, nego naprotiv: baš u trenutku kada se u Jugoslaviji živjelo najbolje u njenoj istoriji. U Njemačkoj je bilo: siromaštvo pa fašizam. Kod nas: fašizam pa siromaštvo. Za vrijeme Ante Markovića, je li tako, jeste, hvala, prosječna plata je bila oko 1000 DM – što je vrijedjelo značajno više od današnjih 1000 eura. Kurs dinara bio je stabilan: sedam za jednu njemačku marku. Privatizacija koju je sprovodio Marković bila je značajno drugačija od privatizacije koju su sproveli oni koji su, za razliku od njega, na izborima dobili podršku naroda. Marković je za razliku od njih sprovodio privatizaciju, a ne pljačku u produženom trajanju. Zaposleni u preduzećima su, po Markovićevom zakonu o privatizaciji, bili privilegovani: zakon je podrazumijevao izdavanje internih dionica i popuste za menadžment i radnike, dok je sa druge strane otežavao prodaju udjela u preduzećima inostranim investitorima. Šta je na to rekao narod? Sočno je, ljigavo i smeđe pljunuo na blagostanje pa zaključio: pusti sad to, daj da se mi prvo pokoljemo”.

“I sve si mi to ispričao da bi rekao: narod je kriv? It goes without saying”, veli Tomović.

Pa nastavi: “A ono tvoje: u Njemačkoj prvo siromaštvo pa fašizam, kod nas prvo fašizam pa siromaštvo? To ti je kao ono: šta je prije, kokoš ili jaje. Ti si, koliko sam ti puta rekao, šampion banalnosti. Kako, i pored toga, još uvijek nisi postao fašista, nije mi jasno. Ili bih trebao reći: nije mi jasno kako se, i pored toga, još uvijek nisi izjasnio kao fašista”.

Odavno ne marim za bilo šta što Tomović govori. Odavno me ništa što on kaže ne može razljutiti, kamoli učiniti da se postidim. Platim konobaru i Tomoviću kažem: “Prošetajmo”.

Kišni je dan, a samo takvim danima nas dvojica šetamo: manje je ljudi na ulicama.

“Hajdemo do Trga robova”, predložim. Ulcinjski Stari grad svojevremeno je bio gusarsko gnijezdo. Nastanjivali su ga tuniški i ulcinjski pirati  koji su odatle odlazili u pljačkaške pohode širom Mediterana. Možemo pretpostaviti da su u tu čudnu poslovnu simbiozu Ulcinjani unijeli materijalna sredstva, a tunižani know how. U utvrdi i dalje postoji trg na kojem su gusari u roblje prodavali zatvorenike. Legenda veli da je u jednoj od ćelija na tom trgu bio je zatočen i Miguel de Cervantes.

Tomović odbije. Odvede me na drugi kraj grada, u totošku cigan-mahalu.

“Šta vidiš”, pita me.

“Vidim odrpane, sredovječne nadničare iz Albanije koji čekaju da ih neko ubaci u kola i odvede da rade za dnevnicu”, kažem.

“Mogao si isto tako reći i: vidim trg robova. No, tvoj opis je tačan. Donekle. Jer radnika iz Albanije odavno nema. Ovo što vidiš jeftina je radna snaga iz Crne Gore, Bosne i Srbije”.

“Znam te”, nastavio je Tomović, “sad se pitaš: je li među ovim odrpanim, umornim i prezrenim ljudima neki Cervantes, neki uzvišeni, briljantni duh koji grca u bijedi? Ja se pitam drugo: koliko je među ovim ljudima bivših pripadnika srednje klase, koliko bivših fašista iz devedesetih”.

“To je barem lako provjeriti”, rekoh.

“U pravu si: halo, gospodo”, razdrao se Tomović, “svi među vama koji imaju završen fakultet i vole Putina, neka dignu ruku”.

 

(zurnal.info)