Doba kolijevke je kratko: okončava prvim danom škole. Ona, škola, to je kapija kroz koju ulaziš u takozvani stvarni svijet, u punoću grozote.

Da li se protiv Vučića sada demonstrira zato što će „dati Kosovo“, kao što vele desničari koji predvode demonstracije, ili zato što je sociopata i diktator, kao što veli fini gradski svijet koji je takođe izašao na demonstracije?

Nama nije trebalo ukidanje mjera zaštite stanovništva, nego porezi na ekstrabogatstvo, nacionalizacija i eksproprijacija, u ime krize i vanrednog stanja koje je, bilo proglašeno ili ne, očito.

Taktika Evropske unije, nasljednice Svetog Rimskog carstva, poznata nam pod nazivom „politika motke i šargarepe“ tek je verzija crkvene politike Apokalipse: crkva koja te handri je motka, a Apokalipsa, kojom će Isus ukinuti svijet kakav znamo i uspostaviti svoje kraljevstvo je šargarepa. Kao što bi nama na Balkanu moralo biti poznato: u praksi, politika motke i šargarepe politika je motke.

Da je februar ili mart, svi bismo već bili u karantinu, a ljudski životi bi, ipak, bili najvažniji. Ovako, na ljeto, dobar je i „švedski model“. Jer šta će ti ljudi ako nema para? Kakav je to život u siromaštvu?

Ljudi koji su pokradeni do zadnjeg će daha braniti one koji su ih pokrali, jer naši ljudi znaju da ima stvari važnijih od novca, znaju da nacionalni ponos nema cijenu

Antifašizam jugoslovenskih naroda diplomirao je 1945. na junaštvu: odbrani sebe od fašizma drugih. Pao je 1991. na čojstvu: odbrani drugih od fašističkog u sebi.

Ispada da smo mi, ljudi, najveći levat na terenu: onaj koji ekipu može pojačati samo tako što će napustiti igru

Možda je jedini način da naše zemlje krenu naprijed ovo: da mi, kao građani, našem državnom parlamentu, vladi i predsjednicima ponudimo po 10 miliona eura, svakome – da se više nikad ne pojave na poslu, da se više nikad ne obrate javnosti niti stanu pred kamere. Da ih isplatimo, samo da ih nikad više ne vidimo

Briga za gladne u Africi, priznajmo sebi, odavno je passé priča. Kao i pjesme Duran Duran i Cindy Lauper koje ponekad postavimo na naše playliste, ona je tek stvar nostalgije za osamdesetima, kada je naša briga za Afriku dosegla vrhunac – kada smo se, pomažući Afrikancima, ludo zabavili na Live Aid koncertima. Današnji omiljnei diskurs kraja je onaj ekološki. No i on je sada posustao pred virusom

Nema progresivnog sljepila. Sumnja je jedini način da vidiš, ma koliko malo, nepotpuno i nezadovoljavajuće to što vidiš bilo. Ako vidiš takozvanu veliku sliku, ako vidiš sve i sve ti je jasno, čestitam: slijep si.

Ni sami takozvani stručnjaci ne mogu se složiti čak ni oko najprostijih stvari vezanih za virus. Oslušnite poruke medicinara: oni kao da se ne bave istom naukom, nego su neki od njih geografi, neki ljekari a neki obućari.

Flober je govorio o ljudima koji “kleveću svoje vrijeme jer ne znaju povijest”. Mene više brinu oni koji, zato što ne znaju povijest, naše vrijeme čitaju kao najavu boljih vremena. Jer, vremena kada donji postaju gornji dolaze rijetko. A brzo prođu. Uzvikneš dvije-tri parole, odgledaš pokoje pogubljenje - i već je gotovo.

Ti, koji držiš da si nemilosrdno osuđen da dane provodiš u kući sa ženom i djecom; ti koji si slab i strah te je, stoga udaraš one koji su zatočeni u stanu sa pobješnjelim psom, udaraš ali ne pomaže, jer koliko god masnica i suza proizveo, tvoji slabost i strah su i dalje tu - vrijeme je da razumiješ: istinski problem si ti. Stisnute pesnice okreni ka sebi.

U pričama koje pamtim iz djetinjstva, padao je da donese mir i radost. Ne vjerujem da je moja priča bitno različita od tolikih drugih: djetinjstvo je masovna pojava. A najljepši trenuci djetinjstva često su skoncentrisani u, kao milošću, snijegom posute zimske dane.

Vidjećete: jednom, godinama od sada, uhvatićemo sebe kako sa sjetom mislimo o vremenu kada smo zbog koronavirusa bili zatočeni u kući.

Ljudi su prelazili pustinje, okeane i lednjake, krčili džungle, peli se na vrh svijeta, gladovali, krvarili i ginuli za svoja uvjerenja. Mi nismo u stanju ostati u sigurnosti kuće, pune hrane, toplote i ljubavi.

Andrej Nikolaidis za Žurnal vodi dnevnik iz izolacije tokom pandemije. U prvom nastavku kaže: Očekivati solidarnost od bogatih zaludan je posao.

Sposobnosti da sve neupitne užase života, sve dok nam se ne zalijepe za lice, tretiramo kao apstrakciju, dugujemo vlastiti opstanak. Inače bi se pred jezom koja je svuda oko nas isti čas razbili u svemirsku prašinu, kao Nietzsche pred konjem, u Torinu. Koronavirus je učinio da ono što je obično apstraktno postane vrlo konkretno