Kijametsko doba:Hoće li ta Apokalipsa?

Andrej Nikolaidis

Kijametsko doba: Hoće li ta Apokalipsa?

Taktika Evropske unije, nasljednice Svetog Rimskog carstva, poznata nam pod nazivom „politika motke i šargarepe“ tek je verzija crkvene politike Apokalipse: crkva koja te handri je motka, a Apokalipsa, kojom će Isus ukinuti svijet kakav znamo i uspostaviti svoje kraljevstvo je šargarepa. Kao što bi nama na Balkanu moralo biti poznato: u praksi, politika motke i šargarepe politika je motke.

Hoće li ta Apokalipsa?

Koronavirus, uprkos profesionalnim strašiteljima i najavljivačima kraja, nije donio Apokalipsu.

Jedna stvar zajednička je svakoj do sada najavljenoj Apokalipsi: nije se desila.

Apokalipsa i dalje stoji tamo, ispred, na kraju vremena, stoji kao obećanje koje neprekidno izmiče. 

Taktika Evropske unije, nasljednice Svetog Rimskog carstva, poznata nam pod nazivom „politika motke i šargarepe“ tek je verzija crkvene politike Apokalipse: crkva koja te handri je motka, a Apokalipsa, kojom će Isus ukinuti svijet kakav znamo i uspostaviti svoje kraljevstvo je šargarepa. Kao što bi nama na Balkanu moralo biti poznato: u praksi, politika motke i šargarepe politika je motke.    

STVAR KOJA SE NE KAZUJE

Derrida svoje predavanje na Serizi-la-Salu, objavljeno i kod nas pod imenom “O apokaliptičkom tonu usvojenom nedavno u filozofiji”, započinje objašnjenjem značenja riječi apokalipsa. Koja dolazi od glagola apokalypto, što znači otkrivam, raskrivam. Glagol označava dizanje vela, otkrivanje dijela tijela, ali i, dakako važnije, dizanje vela sa “tajne, stvari za skrivanje, stvari koja se ne pokazuje i ne kazuje, možda izražava ali ne može ili ne mora da bude odmah iznijeta na vidjelo”. Apokalipsa je, prije svega, pitanje istine. Koja je incidentna i razorna: samo jedna kap istine, samo jedan pogled na njeno lice skriveno velom, dovoljan je da uništi svijet. Jer, kako je pisao Kafka, a izgovorio njegov K.: „Od laži se gradi poredak u svijetu“. 

Derrida u pozadini grčkog jezika na kojem je napisan Novi zavjet, uočava hebrejski. Grčko apokalypsis, tvrdi, dolazi od hebrejske riječi gala – koja znači izložiti, ogoliti. Pri tome se poziva na André Shourakia i njegov prevod Otkrivenja Jovanovog. Shouraki pokušava ispod grčkog teksta pronaći “hebrejski original”. On otkriva svoju namjeru: da za “svaku riječ, svaki stav, dotakne semitsku osnovu”. 

Jezička suprotnost Apokalipsi je eukaliptus, grčka riječ koja znači dobro skriveno, dobro pokriveno. Ako osjećate anksioznost zbog blizine totalne propasti, koja nikako da se desi, pa vas odlaganje čini još anksioznijim: probajte sa žvakama od eukaliptusa. Ne rješavaju pitanje svijeta i smrada koji on proizvodi, ali kratkotrajno rješava pitanje zadaha.

Sekularizovana Apokalipsa, čijih smo se holivudskih uprizorenja nagledali, nema ništa zajedničko sa onom koju u svom Otkrovenju najavljuje Jovan sa Patmosa, gdje je prognan i gdje ima viziju. Ta vizija, Apokalipsa, srž je sveg hrišćanskog vjerovanja. Bez Apokalipse, sve je uzalud, jer nedostaje eshatološki hepiend, potvrda da je učenje ispravno. Novi zavjet završava Jovanovom vizijom Apokalipse, riječima: “Da, dođi”, 

Ko dođi, šta dođi? Dođi Hriste drugi put, dođi Apokalipso. Jovanova Apokalipsa nije nikakvo nesretno uništenje i tragedija, nego čisti hepiend – najveći u povijesti. Hepiend, zapravo, čitave povijesti.

Jovanova vizija je puna metafora, zvjeri, vatre i spektakla. Suština je ovo: Hristovim  Drugim dolaskom počinje velika bitka za Zvijeri i njegovom vojskom. Centar bitke je brdašce u sjevernom Izraelu. Ime bitke je na Armagedon.  Izvedeno je iz imena poprišta bitke, Har Meggido, planina Megid.

Evagelistički protestanti njeguju verziju Apokalipse koja podrazumijeva bitku Isusa protiv Kraljeva Zemlje koji napadnu Izrael. To je teološki temelj bespogovorne podrške Izraelu od strane republikanske hardcore baze. Čak i kada je antisemitska, ta će baza podržati Izrael jer smatra da je to njena vjerska obaveza u slučaju Apokalipse, što je vrlo zanimljiva pozicija, zar ne?

JEDINA ISTINITA VERZIJA POVIJESTI

Nego, da se vratimo na izvorni tekst. Hrist pobjeđuje i uspostavlja Novi Jerusalim. Tako počinje Milenijum: hiljadu godina blaženstva na zemlji. No potom slijedi još jedna bitka, jer se zlo opet uzdigne. Tek nakon toga pobjeda je potpuna.

Sve ovo praćeno je Sudnjim danom, procesom u kojem Bog sudi svim živima i svim mrtvima, što podrazumijeva naknadnu uspostavu pravde u čitavoj istoriji – čak bi se moglo reći kako Bog Sudnjim danom ispisuje jedinu istinitu i konačnu verziju povijesti.

No Jovanova Apokalipsa je i per excellence politički koncept. Jovan nesumnjivo aludira na Rim, tada neprijateljski prema hrišćanstvu, kao na ovozemaljsko carstvo koje će Isus srušiti. Otkrivenje Jovanovo je, dakle, vrlo revolucionaran spis, najava sveopšte anti-Rimske revolucije.

Zbog radikalnosti Jovanovog koncepta (vizije) crkva će kasnije ponuditi deradikalizovano tumačenje: neće biti nove Apokalipse, jer se ona već desila, a ona, crkva, Milenijum je na zemlji. 

Zašto se to desilo?

Zato što (kao što ćemo vidjeti mnogo puta do danas), moć (Rim), kada se suoči sa revolucionarnom idejom (hrišćanstvo), pribjegava aproprijaciji ideje i, dakako, izmijeni je. U Otkrivenju Jovanovom jasno je da je sveopšta antirimska revolucija, Apokalipsa, najavljena za vrlo skoro vrijeme – tu se ne radi o čekanju u beskraj. Ali se obećanje revolucije/Apokalipse najprije relativizuje, potom tretira kao benigna, društveno-politički neupotrebljiva metafora. Sam Sveti Pavle u poslanicama Solunjanima kritikuje one nestrpljive, one koji su odveć doslovno shvatili najavu skore revolucije i dolazak slobode. U prvoj poslanici Solunjanima kaže: “A o vremenima i rokovima, braćo, nije potrebno da vam se piše; jer vi sami dobro znate da će Dan Gospodnji doći kao lopov u noći“. U drugoj, pak, direktno kaže da Apokalipsa neće doći tako brzo kao što su mislili.

TO JE TO?

Istinska nevolja za Jovanov koncept Apokalipse nastaje kada Crkva i Rim postanu jedno, stope se. U trenutku kada Konstantin Rim učini hrišćanskim, Apokalipsa je, navodno, okončana, Hristovo carstvo je uspostavljeno. No siromašni su i dalje siromašni, crkva je bogata pa još bogatija, nepravda je i dalje na svakom koraku, svijet je isto govno koje je i bio i koje će dovijeka biti. To je bila Apokalipsa? To je bilo - to? 

Kao što znamo, sve je okončalo tako što je Crkva, podignuta na ideji totalne revolucije i potpunog preoblikovanja svijeta nepravde i laži, završila kao ultimativna konzervativna institucija, dosljedna u odbrani svijeta koji se Jovanu sa Patmosa toliko gadio, da ga je vidio kako nestaje u plamenu i to objavio čovječanstvu. Koje i danas grca, okovano u iste lance koji su žuljali i Jovana.

(zurnal.info)