Iz Crvenog solitera: Kraj svake predstave je podizanje zavjese

Čekam da se utiša zvuk “Lifta”, premijerni kazališni zvuk. Nisam u stanju govoriti o predstavi. Nikako da slike smire se u meni. Ali, polako samo – isparit će petrolej u svicima, mrak će opet obuzeti krošnju.
Vidjeti sebe na sceni je poluludo. Igrao sam se u romanu fikcijim i fakcijom, potom na uprizorenju romana - gledao sebe, nekoga koji je više od mene - ja sam. Lift me dotukao. Redatelj Kokan Mladenović me natjerao da sanjam sebe. Pred glumcima Kamernog teatra 55, iz Sarajeva, osjećam duboko poštovanje i britki stid pred dobrotom.
Nikako da te slike odstoje u meni. Da se riječi osuše. Ne možeš pisati mokre riječi.

* * *

Čuje se “Kolo kraljice Drage”. Noć tek počinje, oficiri tek naručuju vino.
Kad su ih pobili, nijedno zvono nije za njima zazvonilo. Nijedno. Ni klepetalo monaško.
Tišina nakon usječene sise, izgorene kose, rasparavane utrobe. U tišini dvoglavljen orao, bijel. Ne zna kojom bi glavom jetru zakljucao.
Takva bila poplava, da je Drina odnijela i nišane i krstove s grobalja.
Našli ih zajedno s granjem, nasukane po obali, pootpadalih slova.

Iz slupane crvene ljuske uskrslo oguljeno jaje. Na tanjuru još mokra sol i tankonarezani kruh.
Orlić je to, ugrubo, u olovci.

/Sinopsis za predstavu “Kraj dinastije Obrenović”/

* * *

Godine 1997. režirao sam predstavu “Mandragola”, po Machiavelliu, u “Pozorištu Prijedor”. Kipar D.R. svim glumcima pravio je maske od krušnog štirka, kojeg im je razmazivao na lice. Maske su bile tačno po licu urađene. Krušna štirka na licu, podgrijana mesom.
Našao sam ih neki dan, u depou pozorišta.
Štakori nas pojeli. Oduvijek su štakori i maske bili povezani, počev od kruha.
Nekima mjesta za oči pojela glavu.

* * *

U gradu zastao, dvije ulice od Crvenog solitera, vidio smrtovnicu V.Đ.
Umro je u zatvorskoj bolnici, od raka koji se rasuo svuda iz pluća. U nekom sportu trener godine 2011. po izboru lokalne zajednice! Osuđen za ratni zločin, njih nekoliko poubijali civile u prigradskom naselju, zapalili ih s bogomoljom.
Miran, potpuno povučen čovjek. Sretao sam ga svakodnevno. Samo su ga, prije pet ili šest godina, u rano jutro uhapsili. Maskirani ljudi, neka policija. Preživjeli ga identificirali.

“Zamisli”, kaže moj drugar glumac u šetnji, “kako taj rak, kao da bira sportiste.”

* * *

Po Lehmanovim mislima “u postdramskom kazalištu realnog, poantu predstavlja izazivanje nesigurnosti neodlučivošću radi li se o realnosti ili fikciji”. Tu se krije odgovor o namjeri oba moja romana, da se istraži moć jezika, da balansira u toj “neodlučivosti”. Opstrukcija same mogućnosti postojanja monolita realnog. Urušavanje dokumenata počinje sušenjem tinte.
Kraj svake predstave nije spuštanje već podizanje zavjese.
“Tako taj rak bira sportiste”.

* * *

“U Fizici tuge”, Georgij Gospodinov piše da treba osam minuta i devetnaest sekundi da do Zemlje dođe informacija da se ugasilo Sunce. Minut Neba. Iza svakog je slova nečija ruka.
Oči ugušene pahuljama.

Pričam s Lj. o večeri kada je Raša Popov u “Pozorištu Prijedor” govorio o mojoj knjizi “Manifest Mlade Bosne”. Pazi sad – 11. rujna 2001. – u 20. sati!
Još je trajao napad na Ameriku, avioni se zabijali u Twinse, a čika Raša je u “gornjem foajeu” dirigentski, proročkim glasom govorio o “Manifestu” kao “bosanskoj knjizi mrtvih”.
Popijeno mlijeko jednom će s tobom kipjeti. Šta njemu treba, koji minut na ploči.

* * *

Uzimljava pčele. Kaže mi, da su pčele gluhe. “Ali zato, zamisli, svaka ima poseban miris! Isto tako ima stosedamdeset receptora mirisa.” Pred kraj rata, zarobio ga HVO. Tukli ga u zatvoru. Puno su Milenka tukli! (Sokolov dreser s džepovima punim skajnih sanjalica za oči. Pucketanje saksofona dok se urezuje u vinil. A i mi od vida jedva čujemo. Dovikivanja drvosječa, dvadesetpet godina kasnije, iznad grobnice. Dok dođu do grla, riječi iz stomaka promijene značenje.)
Uzimljava pčele.
To je dovoljno za priču. Ovo u zagradi neka bude da je poezija. Onaj koga su tukli, prodaje med.
Time puni mrak u sebi.

“Ja sam u ratu smišljao lozinke, bilo mi naređeno”, kažem mu, valjda da mekše zdrmamo tu temu. “Materemi, nije to mala zajebancija. Lakopamtljivo, ali i lakozaboravljivo. I danas negdje imam bilježnicu sa signaturom jedinice i korpusa, punu lozinki za čitavu zimu. Svaka riječ Tore ima stošeztdeset tisuća lica, smisaonih slojeva ili ulaza. A svatko može da vidi samo jedno. A na drugoj strani, svitak postaje neupotrebljiv za sinagogalnu upotrebu ako samo jedno slovo nedostaje, ili ima viška.
U svakom slučaju, među lozinkama sam se naučio zarezima.”

“Imam bagremovog meda za tebe”, kaže onaj koga su tukli. Time puni mrak u nama.

* * *

Godine 1993. režirao sam “DUPLO DNO”, Gorana Stefanovskog, u “Pozorištu Prijedor”. Na pozornici su s cugova visili plastični kosturi, donešeni na revers iz OŠ “Mira Cikota”, a dječak ispod njih, Đorđe Bilbija, cijelu predstavu, leđima okrenut publici, gledao je film Andreja Tarkovskog “Ivanovo djetinjstvo”.
Cijeli film. Cijelu predstavu.
Ja sam vidio na pozornici jedne noći, i predstavu “Što na podu spavaš”.
Otac i dva sina jedu lubenicu. Pažljivo jedu, polako. Potom, drugu lubenicu noževima tako iskasape, da sve bude crveno.
Na kraju predstave, na istom mjestu, iz brda jagoda, izađe djevojčica.

Šta njoj treba, koji minut na pozornici.

(zurnal.info)