Iz Crvenog solitera: Ne može se nekažnjeno toliko počasnih plotuna ispucati u nebo

Religija i vjera, kao sveti Franjo i vrabac. Miris pustinje otežao od kasnonoćne rose.

Na internetu netko prodaje oči za punjene ptice i lisice, oči izvađene raubovanim lutkama. Svijet je sulud u svojoj izvedbenosti. Nema mašte koje bi prije godinu pol rekla da će cijeli svijet biti pod kirurškim maskama, da će avenije New Yorka, Pariza, Londona, kao i naše ulice kraljevskih imena – biti jednako puste. Okolnosti koje su kontekst stvaranju predstave “Schindlerov lift” – također su gotovo ratne, i sulude.

Prazno Sarajevo i ausvajs od teatra do hotela. Policijski sat u noći ramazana.
Miris pustinje, dakle.

Konac maja, majka puni puricu povrćem, zavlači usoljenu ruku među ohlađena rebra.
Cvijet crne šljive otežava posljednjom kišom: neka ostane zabilježeno da je najboljom čitateljkom u gradskoj biblioteci za proteklu godinu proglašena gospođa koja u našem malom pozorištu godinama čisti! Čita i čisti, poštovani glumci.

Poznavao sam vodnika koji je cijeli posljednji rat proveo u počasnom vodu – oni pucaju triput u zrak na vojničkim brzim ratnim pokopima. Nije bio ni dana na borbenim linijama. Mrtvi su stizali pojedinačno i u grupama, cijelorovovno ili nasumice, i počasni je vod imao pune puške posla.
Pucali svakodnevno pojedinačnom paljbom na nebo. I danas se uz ratničke grobove mogu naći čahure pune zemlje, zavučene u sebe.
Kad je nekadašnji vodnik iz počasnog voda umro od raka u desnome ramenu, ljudi rekli da je “od neba mu kroz kundak počasno pucanje se vratilo”.
Jer, linija je starenje točke.

* * *

Prijedor ima malo židovsko groblje unutar katoličkog, mala ograđena parcela.
Tamo se pred noć igraju dva kineska dječaka.
Biti napisan znači već biti u odlaženju. Velika je nebo snjegorodica.

* * *

Onkologijski (iz sobe na Odjelu onkologije) televizor s cjelovečernjim programom TV SREĆA.
Na aparatu, heklani ručni rad pridržava nečija večerašnja infuzija.

Gledao sam kazališnu predstavu, u kojoj svi glumci imaju po zvonce, kojim tiho najavljuju da oni uzimaju riječ, kojim najavljuju i odjavljuju svoju prisutnost.

* * *

Primio AstraZenekinu vakcinu prije dva tjedna.
Naprosto su objavili da građani mogu doći, bez poziva, bez obzira na dob, u subotu, između 08.00 i 14.00 sati. Red nije bio velik, možda stotinjak ljudi prije mene.
Djed i baka ispred, još uvijek ubjeđuju jedno drugo da su ispravno postupili. Nekako im čudno što je premalo raje. Djed objašnjava da on nikada ne ide doktoru, ali da sad mora, jer “neće da umre na nekom respiratoru daveći se ko grgeč na palubi čamca.”
Tako je rekao nekom tipu ispred njega, kojem je sve ovo usrano i dosadno; on je naime očekivao više mladih, studentkinja, žena uopće, kad ono kiša lijeva, u dugom redu uglavnom stariji ljudi, sve preko pedeset, dvije mlađe žene zabavljene mobitelima…
Vakcinacijski smjehotres. Za par sati sve je bilo gotovo. Čak su liječnici i osoblje bili savršeno koordinirani, očito da su i oni očekivali puno više ljudi. Brzo i nezapaženo. Kao podjela kakve pomoći penzionerima. Ljudi su se pravdali jedni drugima – da moraju zbog putovanja, imaju bolesnu ženu; nevjerojatna je moć taj sovjetizirani strah koji posisavaju u svakovečernjim dozama na tv-u!

Doza stresa. Druga doza stresa.
Svako napisano mašta o ustima koje će ga reći. U svakom slučaju, koliko znaš o kruhu, toliko znaš i o skrušenosti. Zvonce kojim se tiho odjaviš.

“…od sutra dalje vozim samo još noću, drugih riječi nemam.” Boštjan Seliškar (1962-1983)

* * *

Dođe neki gigant za željezo, indijski, britanski, tko zna čiji. Kupi i rudnik i grobnice i logor! Sve kupi. Rastjera rudare i razvali zemlju. “Ne znam zašto ste vi ratovali, ali ovo sad više nije vaše”, kao da kaže.

Na komemoracijama ograniči kretanja logorašima. Koga još zanima neko mlaćenje po demperskim halama od prije trideset godina.
Mladi demperista iz Plavog solitera, radi u četverobrigadnim smjenama, priča kako je premoren, kako se zajebavaju s njima. Otac mu također bio demperista, djed kopač na Brdu. I sad “taj gigant” odvozi i prodaje rudu željeza koja je nekad gradila i Prijedor i obje Jugoslavije.
Jer smo mi ratovali da taj rudnik ne bude više naš!

Ključ je u toj rečenici. Kako ljudima objasniti da su sami krivi što više nema Rudnika, rudara, besplatnih ljetovanja, bogatih plaća, besplatnih liječnika i udžbenika. Bio nam je to ratni cilj!
Da Rudnik prvo bude ničiji, pa onda bilo čiji, samo nikad više naš.

Nismo, naravno, razumjeli.
Ne može se nekažnjeno toliko počasnih plotuna ispucati u nebo.
U zemlji nacije, mrlje od gline na laktovima nemaju više vrtlari, nego uniforme.
Oči raubovane lutke, sada su neuplakane na punjenoj jarebici.
Nečitanost je nulto doba teksta.

(zurnal.info)