Iz Crvenog solitera: Nema nikakvog "Mi" da te spasi

Ana ide spavati s lutkom mišice, veli moj ratni drug Brane, možda mi zato ujutro pominje slijepe miševe, šišmiševe i šiš miševe. Ana ima četiri godine, i Branetova je unuka.

Odmakni se od bližnjeg svog.
Zamisli, kaže Brane, govoriti vrijedi manje od kihnuti.

* * *

Postoji kratki dokumentarni film iz godine 2005. autora Borisa Despodova, posvećen danskom filmašu Jorgenu Lethu, u trajanju od pet (5) minuta, koji se zove - “Schindlerov lift”!
U beznađu interneta nabasavam na tu informaciju. Metafore koje se neprekidno lijepe po tom romanu, i reakcije tzv. stvarnosti na njegov život, jesu zapanjujuće. Svako pisanje vodi drami.

(U posljednjem Godardovom filmu, SOCIJALIZAM, radnja se odvija na “Costa Concordia”, talijanskom kruzeru koji će potonuti 2012. kod otoka Giglio, u Sredozemno more, s tridesetdvoje (32) mrtvih. U filmu, Alan Badiou drži predavanje o ljubavi u praznoj brodskoj dvorani, a Patti Smith luta palubama, s gitarom. Jer sve se događa sada. Svatko vidi svoj dio svijeta. Ovo bi mogao biti i dramski tekst. Nitko neće da ga govori. Ljudi nose maske.)

Despodovljev “Schindlerov lift” govori o 700 000 000 ljudi koje prevoze Schindlerovi liftovi dnevno.
Prvomajski duh nečije nade.

* * *

Televizijski prilog o školama u koje se ne upisuje više nijedno dijete. Čahure, antitijela. Nijedno dijete. Raspadavan, svijet se puši.
Krst za dvojicu.
Odmaknutost od bližnjeg svog, na socijalnu distancu. Čekanje na vakcinaciju.
Tko nema antitijelo - oboli, i gubi nacionalnost.

* * *

Ono što se događalo na probama „Schindlerovog lifta“ u Kamernom teatru 55, u Sarajevu, doista jeste bio doživljaj koji bi se mogao opisati kazališno/psihotarapeutskim u sto dana, garnirano pandemijom, umiranjima, i oživljavanjima. Stvarnim umiranjem. I lažnim oživljavanjem ljudi koji ne postoje!

Najprije, za onoga koji bučno na društvenim mrežama osuđuje predstavu kao - „antisrpsku“ (ili „probošnjačku“, „autošovinističku“, „jugonostalgičnu“ ili pak „ustašku“ i „soroševsku“):

Prvo, znam da je nisi ni pogledao! I šteta. Ono si, što si vidio. I ako si gledao, šta si vidio?
Ima toga još, rekao bi Sreten Ugričić.
Kao da Armstrong treba nekom dječaku da ispriča šta je vidio iz Apola. U tom sam problemu.
Prvo, puno je prašine, i kisik je limitiran. Drugo, guglaj, sve piše, odluke sudova, priznanja onih koji su neljudskosti činili, sjećanja preživjelih. To je prokleta fakcija. Problem je što su je činili tačno određeni ljudi, za neko MI. Ali, nema nikakvog MI! Već smo, evo, u fikcijama.
Nije valjda da su masovne grobnice tvoja rabota? I da je istina na strani onoga tko ima više masovnih?
Sam se rodio, sam i gol u grob. Nema nikakvog Mi da te spasi.
Jer, i On je Jedan.
Onaj koji je „to“ činio, nije činio ni u moje ni u tvoje ime! I neka iznese sve na Golgotu, na Brdo lubanja, sam, kao onaj koji se usudio da Volju mijenja.
Sad pogledaj, predstava je teatarska magija, uđi u magiju koja mržnji gleda u lice. Koja oživljava dekapitirane djevojčice, i u čekanju preminule matere sa sinovima.

Za onoga koji voli da učitava „probošnjačku“ stranu predstave:

Ti bi, dakle, spašavao, da su slučajno tražili neke, ne znam – Cvijetiće, a ne Hodžiće!?
Znači, ti bi stao pred „svoje“ da me braniš!? Siguran si?
Siguran si? (Pauza)

Promisli, polako.
Hajde da to probamo na sceni? Nije lako ni na sceni, a zamisli tek da me vode. A ti, ništa.
Odvode me, „jer sam rušio Jugoslaviju“. Komšija me odvodi.
„Ne voliš ti Bosnu, Cvijetiću, voliš više one na Palama“.
Tako je bilo, brate, i u Krakovu. I u Sarajevu. I u Splitu. Misliš da je ovo poseban Crveni soliter? Ima ih svuda, ali ovaj je moj! Tu je ključ. Poznajemo se.

Ovaj je ubio curicu liftom, srpsku curicu.
Koju su protjerali iz Zagreba!

(Znaš li da je glumac u sarajevskoj predstavi bio u ratu, u jedinici koja je u okruženju držala jedinicu moga brata, u Sarajevu '92.? Znaš li da isti glumac, sarajevski, igra mog frenda, borca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo kod Petrovca 1995. i čije je tijelo razmijenjeno 1996. u razmjeni „mrtvi za mrtve“?)

U predstavi siluju - srpsku učiteljicu. Čudi me šta sve - nisi vidio.
Nisi čuo da je na dvanaestom katu – Židov N. spasio Muhameda T.
Što se ponašaš kao tvornica liftova!? Koja je odmah i jedino vidjela sebe.

Događalo se da plačemo na probama. Da šutimo i gledamo se.
I nešto jest ljepši svijet, kada vidiš kako djeca, iz predstave, koja igraju nas kao djecu – doista ne znaju razdvojiti tko/ko je u romanu Bošnjak, Srbin, Hrvat ili ostali! Baš kao mi, nekad!

Ni ova djeca, u svojoj nevinosti, ne znaju za nacije. A znam da će, ne toliko u svojim stanovima, koliko u svojim školama, saznati da su Bošnjaci, Srbi, Hrvati ili netko već četvrti. Kao ja.
Nema učenja da si sam. I samcat. Samo jednoga dana, znaš da si sam.
Neće nitko ni reći.

Sad bi valjalo da je mrzite, predstavu, što je bošnjačka. Ili da je volite, što je srpska.
Pogledajte je. Sama je. Ona je to. Da napišem drukčije? Kako lakše razumijete?
Dobro. To je On.
Prolaznik.

„Učiniti nije dovoljno, učinjeno valja spasiti“ („Schindlerov lift“, Prva glava – koji nije ispričao priču)

(zurnal.info)