Iz Crvenog solitera: Za koju krivinu Drine je poginuo Sava Kovačević?

Tristotinjak metara sjeveroistočno, iza Taibove bašte i par starih četvorokatnica, u kvartu zvanom “Kokin grad”, pravoslavno je Gradsko groblje. Nekada je to groblje bilo periferijsko, dovoljno udaljeno da se međusobne tišine imaju ne čuti. Čudesna je ta privlačnost djetinjosti i želje da se baš na groblju igramo, dijelimo prve cigarete i tajne, pored zanimljivih spomenika – recimo grobnice i spomenika zahvale poginulim ruskim vojnicima iz Prvog svjetskog!

Pa je Prijedor rastući, sve više svoje groblje obgrljavao. Tu smo prvo zakopavali djedove, pa očeve, pa školske frendove. I tu je kosturnica strijeljanim željezničarima, koje su ustaše, tu u gradu, jezivo i besramno pobile u Drugom svjetskom!

Dakle, brojao sam. To je 547 koraka od Crvenog solitera. Crveni je između Sane i groblja! Zemlju je dovoljno jednom zagaziti, da odmah razumiješ da je i na tome mjestu bila močvara ili bašte, da je to neka sredina prijedorske doline, mjesto slijevanja između Kozare i Sane. Na tom groblju je i tata, u obiteljskoj grobnici prvi. (“Svijet je otišao. Moram te nositi.” P. Ancel)

Tu leži mlada glumica, izgorjela u prometnom udesu, lijepa Anđela, što je trebala igrati Ninu Zarečnu u Čehovljevu “Galebu”, i Anđelo, onaj koji je s mojim bratom prošao sva ratišta prijedorskih brigada u bosanskom ratu, što se ubio bombom. Na pedeset koraka jedno od drugog, kao na pozornici…
Oboje dvadesetrodišnjaci. Nina i Kolja Trepljev.

Pokopani su tu glumci - i Radenko Bilbija i Rade Stupar, potom pjesnik Srđa Bogović, što je svaku večer išao na željezničku stanicu da vidi vozove, i slikar doktor medicine rada Slobodan Zec. Ima i vojnika iz “zadnjeg rata”, samoubijenog Špugija, ili pet godina poslije rata razmijenjenog Siniše K.

I cijelih obitelji, i usamljenika, čije se ime ne vidi već stotinjak godina - ni pustinjaci ih više nemaju na usnama. Kada bih zbrajao vrijeme koje sam proveo na tome groblju, što u šetnjama u svojim četrdesetim ili pedesetima godinama, što u igrama “ganjanja” po ugrijanom mramoru iznad kosturnice željeznačara kad sam imao trinaest godina – dalo bi se još zaključiti da sam odmah poslije pozorišta i lifta, najviše vremena provodio na groblju u Prijedoru.

To ima smisla, ali kada se tome daju sve pripadajuće metafore.

* * *

Posljednja uloga Nebojše Glogovca bio je Hamlet, kojeg je igrao u svojoj četrdesetdevetoj godini, 2017/2018. u Jugoslovenskom Dramskom Pozorištu. Dva mjeseca kasnije je umro. Sve je izvjesnije, posve mirno kaže mi frend, da mi koji smo preživjeli rat – nismo preživjeli. “Potpuno ti ozbiljno kažem..” Frend je fantastičan slikar i pozorišni majstor svjetla.
To su sve neliterarizirane istine, čak i kada se tome uzme svaka moguća metafora.

Dogodilo se samo ono - što smo stigli primjetiti, od svega što se dogodilo, a to je tako malo.
Tako malo, kaže netko koga čujem; kaže opet. Sav život samo pokušavamo oko sebe sagraditi posteljicu. Hamlet treba biti ponosan, što je njegova posteljica bio i Glogovac.

Koliko samo problema nastane, kada se nekoj rečenici samo uzme veliko slovo. Sve što se dogodilo, samo je dio koji sam ja vidio.
Olga Tokarczuk piše da je još židovski zapisničar Josip Flavije držao, da je svijet stvoren u jesen, jer je u Raju bilo voća.
Glogovac je u voću.

* * *

“Viber poruka. Mama. Da kupim pelene M1 za tatu.”
(Iz ekstimnog dnevnika.)
Kao kalibar puške.
”Pelene koje imaju kalibar, kako ne razumijete” kaže oštro nervozna apotekarica.

Šepavi patuljak iz podzemlja, koji svojim dolascima uznemirava sve Crvene solitere svijeta, a ne samo ovoga, između Sane i Gradskog groblja. Ljudi umiru, kao da je rat, svaki dan stotinjak, brzo kao ukuglane pljuvačkom u ustima, male loptice. Koliko ratova ima, i kako se po životima raspoređuju. Kalibrirane pelene? “Ašer Rubin smatra da je većina ljudi glupa i da ta glupost donosi na svijet tugu”, piše Olga T. u “Knjigama Jakubovim”.
Ako virusa Covid-19 igdje u Crvenom soliteru ima, ima ga u liftu, mislim. Kutijica u koju uđe na stotine ljudi i svaki je nadiše svojim izdisanjima. Najopasnija točka u dolini, koja ide vertikalno, gotovo odskače.
Kalibrirana, dakako.

* * *

Pohodi me sve što je nenazvano. Da dajem imena. Jedini lik koji vidi, u “Schindlerovom liftu” – jest Caka, onaj od rata naovamo što ima jedno oko od stakla. Caka više vidi od dvookih.
Tako je u romanu. Ne kažem da je tako. I šta možeš s tolikim nenazvanim? Žena koja znamenuje svoje tijelo krstom, brzim pokretom desne ruke i žmiri. Još kaže – “a ja sam bila tu”.
Takve stvari ne mogu ostati nenazvane. Previše je to.

Na mjestu Taibove kućice sada je pokošena livada.
Na mjestu Crvenog solitera sve je nepokošeno.

* * *

Izbrojanih 547 koraka od Crvenog, preko Taibove livade i sedamdesetogodišnjih, oronulih zgrada prošlog stoljeća, do Gradskog pravoslavnog.
Baš kratak put.

Mlado drvo isflekano raznobojnim osmrtnicama, i deda koji skinuvši naočale, s kirurškom maskom na licu, uspinje se da pročita ime bar na najmlađoj osmrtnici. A proljeće, kao kad sam pred koju godinu, bio na “Goranovom proljeću” - kao strani pjesnik! Suludo je da sam među američkim ili irskim pjesnicima baš na Goranom proljeću (da, bez navodnika) bio, posve zvanično, stranac. A još kao dječak sanjao sam da učestvujem na tim susretima pjesnika u Lukovdolu, u Hrvatskoj, gdje je i rođen nesretni Ivan Kovačić. I, onda to doživiš ipak. Ali kao strani pjesnik, a da se zapravo nisi ni pomjerio s mjesta, iz Crvenog.
Baš kratak put.

I da se moja ulica više ne zove po Savi Kovačeviću. Teško je to razumjeti. Toliko nenazvanih stvari, koliko samo pitanja. Šta je skrivio da mu se oduzme ulica? Kako to da baš nitko/niko ništa nije rekao, koji su to ljudi izglasali, i zašto?

Previše pitanja. Davati imena i bivati sve siromašniji, sve više sebi tuđ i nepoznat. I postaneš stranac.

Jer smo, svakoga dana sve više stranac. Baš kratak put. Ništa nismo stigli primjetiti, nitko nas nije vidio, i nemamo kome reći da smo bili tu.
“Potpuno ti ozbiljno kažem.”

Fantomska bol za iščupanim jezikom. Treba razumjeti da ja ne znam pisati kolumne, i da će sve ovo gdje god mogne pretrčavati u poeziju.
Iz Crvenog soltera je otišao i Sava Kovačević.
Ili - iz rođene je ulice otišao, najzad, i Savo Kovačević, sa svima.
Na svakoj, ne samo simboličkoj ravni, potvrda je to konačnog pada u barbarizam koji je, po sebi, morao ostati nezamisliv. Za koju krivinu Drine je on poginuo?
Crveni soliter st. 101, promijenio adresu, a nije se pomjerio.

(zurnal.info)