Iz Crvenog solitera: Kako pređete granicu, kad ste crni k’o i mi?

Jedan od junaka iz drugog romana je živ. Javio mi se preko facebooka da je to vjerojatno on, nakon što je pročitao roman. “Bio sam teško ranjen i imam pet metara crijeva manje, ali sam živ. Hvala TI!”, napisao mi je. Sve je, kaže, povezao, i taj lik samo može biti on. Izuzev smrti, sve se slaže.
“Naravno, izmislio si da je poginuo?” piše mi.
“Nisam”, pišem mu, “stvarno si poginuo.” Blokirao me.

* * *

Vole li bogovi više kavkaske orlove, od kradljivca vatre?

Nevjerojatna premijera “Jugoslavija, moja otadžbina” po romanu Gorana Vojnovića, u vrlo mudroj režiji Marka Misirače i koprodukcijskoj izvedbi “Gledališča Koper Teatro Capodistria”, Kopar, Slovenija, i “Pozorišta Prijedor” iz Bosne i Hercegovine, Republike Srpske. Postavljene koordinate mjesta zbivanja svakako da odlučuju i način percipiranja ovog, za Prijedor ogromnog teatarskog iskoraka, čime se zapravo mali teatar, provincijski, pozicionira na teatarskoj karti Europe, čime svjedoči svoje postojanje svojim imenom.

Slovenački, prijedorski i banjalučki glumci funkcionirali su kao savršen stroj za proizvodnju slika o Jugoslaviji, proizvodnju emocija koje su nastale obolijevanjem u postratici i trajnom gubitku čitave serije identiteta. Snažan roman, izvrsno dramatiziran i još bolje režiran, u formi famozne družine koja nas zapitkuje za vrijeme iza nas. Hamlet u Elsinoru Jugoslavije, upotrazi za ocem…

“Pozorište Prijedor”, odjednom vidljivo na mapi europskih kazališta, na repertoaru teatra u Europskoj Uniji! (Nešto kao nogometni klub “Rudar” iz Prijedora, koji je jednu sezonu u Bundesligi, u Njemačkoj.
Još da je to imati kome reći.)
Ponovimo, pozorište koje se zove “Prijedor”.
Marko Misirača, pobijedio si!

A teatar ima uknjižen grumen, šaku neba, rasut po pozornici, obasjan s malo vještačkog crvenog svjetla.

* * *

Moglo bi biti da je samoća prihvaćanje nesporazuma s drugima. Samoća je fijuk koji se čuje na polovima ove zaletjele kugle u samovrtnji. Sebe se na ovome svijetu jedva stignemo upoznati. A to je jedino znanje kojim ćemo zagrtati svoje kosti. Snijeg i plodovodna tišina nad Sanom.

Citatni znakovi, koji navedenom tekstu prekidaju povezanost s ostatkom teksta oko sebe. Dakle je svaki citat usamljenost. Samoćenje je moć. Tuga starica iz Crvenog solitera.

Još popodne mogu čuti konjsku zapregu koja prođe nekadašnjom Save Kovačevića….

Kao da je 1978. godina. Ništa se nije pomjerilo. Ljudi zabrinuto promatraju strašan broj osmrtnica po gradu. Nikada se nije ovoliko umiralo, šapuće se. Mali je ovo grad u preriji, rekao bi Korto Malteze.
Pet metara crijeva kapetana Topića.

* * *

Suština demokracije jest osporavanje moći. Napisao Gustaw Herling-Grudzinski u svojim Dnevnicima. Nalazim bilješku među vojnim dokumentima!? Zar sam u nekoj vojsci (a služio sam dvije) čitao Grudzinskog i zapisivao misli? Djeluje suludo. I nemoguće, GHG-a su preveli na naš jezik tek u ovome stoljeću. Citat, istrgnutost iz sigurnosti nečijeg teksta. Osporavanje moći zvuči dobro.

Isti Gustaw Grudzinski pominje Caravaggiovu posebnu sklonost ka motivu odsječene glave.
David s glavom Golijata, odsijecanje glave sv. Ivana Krstitelja…

Crte Caravaggiovih autoportreta mogu se vidjeti i na glavama svetog Ivana, no više kao aluzija, piše Grudzinski, “Caravaggio je ispod kože imao sjenku smrti.” Golijatova glava, s ožiljkom na čelu, također je Caravaggiova (baš s ožiljkom) i drži je David, ikonografski prethodnik Isusov. Caravaggiovo lice može se vidjeti na ramenima “slučajnika” na slikama, lice nekog stražara recimo. Dakle je slavni slikar sebi sjekao tužnu (Golijatovu) glavu s ožiljkom, melankoličnu, i pozajmljivao je promatračima prizora, ili samim svecima.
Poslije je bezglav lutao i tražio se u ogledalima.

Kao moj nepoznati prijatelj na facebooku, koji se tražio po mojim romanima.

* * *

Na Trećem programu nekoga radija slušam intervju sa slikarom Rabuzinom, iz 1973. godine, u kojemu govoreći opisuje kako mu je majka potpuno oslijepila u svojoj pedesetoj godini, te da je slijepa poživjela još dvadesetpet godina. Prepričavao joj je svoje slike.
“Pričao sam joj kako oksidira meso zagrižene jabuke u boju mokrog bakra. Jesi siguran da se to vidi, osporavala je moju moć majka”, rekao je Rabuzin.

* * *

Kontraaltzheimer. Sjećati se svega, svake sitnice, svake siline usjećanog. Sjekirom usjećano i zapamćeno.

Dani kad mrtvi mijenjaju posteljine.

Istočnoeuropski policajci na granicama su najgori, priča “dječak migrant” iz Pakistana.

“Pujdaju pse na djecu i majke, tuku, otimaju mobilne telefone, snimaju i cerekaju se.”

Kaže da je pošao s ujakovom obitelji, ali da su se međusobno pogubili. Misli da su oni u Njemačkoj. Pomogla mu neka žena u Šidu, dala mu kruha u čijem toplom mesu je našao 10 eura. Prokrijumčaren je kamionom. Na komadu jakne moli se pet puta dnevno. Ne zna je li imao covid-19, jer ne zna kako se ta bolest ima. Čuo je da nas ovdje ima sve manje, i da samo Srba od 1990. ima milijun manje.

“Kud vi nestajete? Kako pređete granicu, kad ste crni k’o i mi?”

(zurnal.info)