Iz Crvenog solitera: Ova je zemlja fikcija

Dogodilo bi se kao da si prevrnuo previše stranica u knjizi. Virus je, kako već citiraju svi redom, najprimitivniji organizam, prelazan oblik između živog i neživog svijeta, ali nepredvidljiv u mutacijama, u kojima se taj organizam koleba između biološke logike širenja i preživljavanja,i početnih impulsa, kojima ubija organizam koji naseljava, i samoga sebe.
Koleba se koliba. Crveni se svaki soliter.

Ova je zemlja fikcija. Imena, likovi, mjesta i događaji proizvod su autorove mašte ili su pak korišteni pripovjedački i svaka sličnost sa stvarnim događajima i ljudima, živima i mrtvima, s tvrtkama ili lokalitetima potpuno je slučajna.

Češalj na pletenicu podsjeća periku. Maska preko organa govora. Što manje govorimo - manje prenosimo. Riječi koje prođu kroz masku. Dogodilo bi se da sam prevrnuo previše stranica knjizi.
Virus, kojem je strano sve puno duha, puno antitijela. Sjetimo se, “Schindlerov lift” završava se Krležinom opaskom o gipsanim posmrtnim MASKAMA na licima Sofije i Ferdinanda.
I nakon smrti - može se ostati bez lica!

* * *

U dnevnim novinama čitam o tom slučaju, sad će već godina, dakako i više, kako je otkrivena.
U Hrvatskoj, odmah tu, sestra je ubila rođenu sestru.
Ubojstvo se dogodilo prije devetnaest godina. I držala sestra leš sestre u kući, u frižideru ispod stepenica. Tada su imale dvadesetdvije, dvadesetri. I mirno je živjela, sa ikasapljenom sestrom, zaleđenom u komadima, u kutiji ispod stepenica. Ženica, debeljuca. Misliš da nije moguće.
Sestricid, varijacije na bratoubijanje.
A onda se sjetiš malog Siniše, kako se iskrvavlja, i trza se umirući, na pincgaueru, u neki ljetnji dan, a iznad lipa, miriše miriše, ne možeš stići zarez staviti.
I kakve sve smrti: diverzant na respiratoru, miner na kisiku, major u pelenama, Sava u “Save Kovačević”, riječi u kirurškim maskama…

Onaj koje se bori za opstanak (!) preko nas, koji se s nama otima za kisik.

S tetkom Ankom, koja je imala devedesetčetiri godine, ove kasne zime, pričao sam o filmu “Dara iz Jasenovca”. “Ti si toliko imala godina, tetka, kao mala Dara u filmu?”, govorio sam joj glasno, jer slabo čuje. “Jesam”, odgovorila, “a što se ovo dijete, diko moja, niđe ne zaplaka? I šta je bilo s malim Budom? U kakvog čovjeka je on izrastao, jedino me zanima! U filmu k’o tvoj ćaća kad sam ga nosila kroz Jasenovac 1941., možda zeru stariji? Kakav je Budo čovjek postao, jel’ vrijedio onoliko smrti?”
Tetka je umrla nekidan, prije tridesetak dana!

A šta je bilo s Budom? Tko ga je spasio, jel’ dugo mislio da su mu ti stariji ljudi iz Zagreba, mater i ćaća?
Koliba se koleba.

Sestra zaleđena ispod stepenica.

* * *

Jana je bila četvrti razred gimnazije, kada je, kao mlada glumica Dramskog studija “Desnica”, igrala u predstavi “Grobnica za Borisa Davidoviča”, u izvedbi ansambla “Pozorišta Prijedor”, i u režiji Gradimira Gojera. U predstavi je igrala sedamnaestogodišnju Hanu Kžiševsku, revolucionarku, a potom, u kratkoj sceni, i majku Borisa Davidoviča.
Danas je liječnica u Sarajevu, i neki dan je bila na naslovnoj fotografiji gotovo svih medija – nekome je na ulici intervencijim spasila život!

Jednom je rekla da će doktorirati na temi “tretman postoperacione boli”. Eto, mlada studentkinja Hana Kžiševska, što je recitirala stihove Bronjevskog, učila bi o postrevolucionarnoj boli.

Koleba se koliba. Covid-19 je virus koji uzima kisik. Sutra je Dan pobjede nad fašizmom.

* * *

Previše stranica u knjizi. Prvi maj je u Crvenom ostao tužan. U šta li je otišlo željezo, što su ga oni silni radnici iskopali u Rudniku? Jedini još trag o tim ljudima, neki čelik, kojega je iskopala treća smjena u Ljubiji 1968. godine.

Postooperaciona bol, fakture o nečijem postojanju. Katastri i viber fotografije, emotikon koji maše, u poruci unuku za rođendan.

Otkako je teta Selima umrla, Seka, Subhan, dođe sve rjeđe, u svoj vraćeni stan na trećem. Nazove, pa pričamo o njemačkim liberalima i strahu od migranata - od Banja Luke do Gdanjska, o koroni i evanđelju, o alternativnim kazalištima u Njemačkoj, o jazzu. Kaže kako “kuži zašto sam ostao, sigurno ne biraš, jebi ga, izaberu stvari tebe. I da je zapravo sve to isto, da Crvene solitere ima svaki grad u bivšoj Jugi, da su tamo čefurji a ovamo vlasi, ustaše, četnici, balije, ćifuti i cigani. Tako je i u Njemačkoj – Turci, Bugari, Srbi, Arapi, Rusi, Poljaci. Svaki soliter je Crveni.”

“Došlo je dotle, druže moj, da nam se kriminalci zovu Janjičari.”, kažem ja.
“Kladionice se zovu - Wolfgang Amadeus!? Nikada nisam skužio, kakvu vezu ima ime kompozitora, s klađenjem.”, kaže on.

* * *

Svijet je bez svakoga. Janjičar Mozart.
Koliba koja se ne koleba. Mi smo tiktakanje u svojoj masti, trag na svoju kost. Jednotjedna jagorčevina. Virus je migrant. Koji jest samo tijelo. Koji se rasipa kada se raspolovi.

(zurnal.info)