Iz Crvenog solitera: Naša i vaša zvjerstva

Zeko na siperku oko bebinog vrata, umrljan mrkvinim sokom. Vrtlaru oči nauljene od zemlje.
Alisa je, kad je bila mala, imala haljinu s hortenzijom. Brzo ju je prerasla.
Mala haljina je zaboravljena, čak protokom vremenom prešla u krpu. Kojom vrtlar briše ruke od zemlje, po povratku sa dna bašte. Oklijevanje krvi da uđe u blijedu ručicu kneginje. Taj zamor.
Težak i usvejednjujući. Prelaz u krpu Alisine hortenzije.

Način na koji mediji u Federaciji prešućuju predstavu Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice – “Sedam strahova”, po istoimenom romanu Selvedina Avdića, a u režiji Selme Spahić - zapravo je strašan u svojoj bezočnosti. Savršeno shematiziran način da govorimo uvijek o “njihovim sranjima”. Nikad o našima. Nama se dopadaju samo njihovi “autošovinisti”!
Roman koji problematizira (između ostaloga) i zločine nad (i srpskim) civilima u Zenici, za vrijeme zadnjeg rata, odjeven u javno izvođenje izvrsnog glumačkog ansambla – nije u fokusu medija, jer je većma, kako se to sada veli – “autošovinistički”! Predstava pogotovo. A i što ga prevode, samo pogoršavaju našu stvar.

Kad npr. Cvijetić piše “Schindlerov lift” u Republici Srpskoj, onda je poželjan u Sarajevu, ali Cvijetić je napisao i “Što na podu spavaš” o regrutima JNA (između ostalog) i opkoljenim kasarnama u Sarajevu u proljeće 1992. pa taj roman ne pada napamet nikome (još uvijek) u Federaciji i igrati. Jebi ga, ipak je on njihov. A i to što predstava ni roman “Schindlerov lift” nikada neće imati predstavljanje u Prijedoru, u Republici Srpskoj, tko zna kakva je to igra.

Porod predstave “Jugoslavija, moja otadzbina” u Prijedoru, također je u potpunosti omeđen kontekstom, pogotovo jer se datum premijere gotovo preklopio s datumom izricanja pravomoćne presude u Haagu!? Odjednom je roman Gorana Vojnovića – “Jugoslavija, moja dežela” o sinu koji traga za ocem kojega sumnjiče za ratne zločine – dobio potpuno drugu dimenziju!
Predstavi je nalijepljeno pračitanje prije svoje pojave. Nitko tu nije više vidio, recimo Hamleta, koji tumara Elsinorom tražeći oca, tražeći ubojicu, tražeći od majke da prizna izdaju… Jesil normalan, jedino je čitanje - da predstava ponižava naš narod…
I tačka, točka, tačkica…! Tako se ima predstavu razumjeti. Ende.

Nema više tko biti svjestan da se upravo u teatrima događa svojevrsna “kultura sjećanja”, šta god da to više znači? Uostalom, kakva kultura sjećanja?

“Novi humanizam odbija da prepozna zverstvo zbog nespremnosti da prizna sopstvenu sposobnost za zločin”, savršeno precizno piše Branislav Jakovljević.

Stvorili smo amoralna čudovišna društva, mi zapadnobalkanci, krajino prije orijenta.

Pozorišta, dame i gospodo, ne trebaju više! (Čuli smo to toliko puta u historiji.)

Snimat će se serije. Imamo i zadruge. Ne trebaju nam ni kina. Par restorana domaćinskih imena – Papa Joe, Dawntawn, Intermezzo, Le Pont, Caffe&lounge bar Voulez Vous – i to je dovoljno.
Mi smo pobijedili. Već četvrtinu stoljeća to se jasno vidi. Iz “spa centra” se vidi, a kamoli iz kućice.

Čak sam za to da se ukinu muzičke škole, da mladi harmonikaši imaju kurseve pod šatorima.

U zgrade Muzičkih škola neka se useli narod. Naš narod.

* * *

Seosko se groblje tako teško nosilo s vrućinom, da je poskidalo košulje mršaveći sjenke križevima.
A sve zbog ideje onoga koji je održavao groblje, da steše krošnje dudovima u groblju, a hrastove u potpunosti posječe. Pokapali smo dvojicu dječaka, rođenu braću, šesnaestogodišnjake, koji su se utopili dan ranije u vještačkom jezeru međusobno se spasavajući u dubokoj vodi.
Ljudi su užasnuto zurili pred sebe. Vrelina je zasula i jame u koje smo ih spustili. Mlad pop, počeo je nekoliko puta plakati, jedva je pjevao, i da nije đakon bio raspjevan unatoč vrućini, pitanje je na šta bi sve sličilo.
Majka je uporno jecala i ponavljala bez kraja – preminuli ste od očiju, preminuli ste samo od očiju...!
Poslije se spuštamo s groblja, hvatamo krhku hladovinu niz nečiji šljivik.
„Znam šta te zanima“, rekla je Lj. zadihana. „Mati im je poručivala da su umrli samo za oči, nizašto drugo, da ih samo neće moći vidjeti. Otud – preminuli ste od očiju, samo od očiju. Tako se u selu oduvijek naricalo nad grobovima.“
Sve dok i dudove u potpunosti ne posijeku, dok i mi ne preminemo od srca, od raka, od očiju.

* * *

Kao u Pravilniku za svakog čekistu:
Betonska soba do gležnjeva ispunjena vodom. Visoka metar i pol, kao kocka je. Unutra je ona, sama. Ima sedamnaest godina, nije ruska revolucionarka, i nismo u utrobi lokomotivinog spremnika za vodu i ne recitira naglas Bronjevskog kako bi ostala budna i hrabrila se, i nije židovska ali jest Hana (zove se, dakle, kao i Hana Kžiševska iz Kišove Grobnice za B.D.) pakistanska djevojčica koju su uhvatili istočnoeuropski policajci.
Uzalud im govori da je u Pakistanu radila u Muzičkoj školi.

* * *

Kako kosti nastaju u utrobi žene?
Svijeća može biti napola istjerana iz vjetra. Dobra zemlja, kažu u selu, da njome čovjeka možeš roditi, a ne pšenicu. U ledom zastakljenoj lokvici, otkuje se odraz oblaka, čim je nagaziš.

Sašin opis Cvijetića na terasi motela Le Pont, ljeto, 2019. :

„Naravno, došao je ranije i već sjedio za stolom kad sam naišao po dogovoru. Pričamo nevažnosti, i to mi ostavlja prostor da se neometano izmaknem i promatram ga. Mršav, sad već i sijede, rijetke brade, sažvakan Bosnom, istrošen i umoran, samotan, sam, samcat...
Duboke tuge ima u tome nastojanju da ostane isti i dosljedan u svijetu nedosljednosti. Lenonke naočale samo mu pojačavaju crnilo ispod očiju.
Šutimo.
Pa usipam vino. Zamišljam ga u sobi kako piše u misiji spasavanja svijeta. Beskrajni papiri koje godinama vuče po džepovima. Doze sarkazma čuvane za surovost oko nas, počele su mu se vrzmati po jeziku.
Da, i on preminjuje po očima".

(zurnal.info)