Iz Crvenog solitera: Demineri čitaju Bekima, svijet je dobar...

Lj. mi kazuje kako je nekoliko tzv. migranata, na granici Bosne i Hrvatske, zalutalo u minirano područje, zaostalo iz našeg rata. Kako su dvojica na mjestu poginula, a dvojica ostali ranjeni među minama. I da su specijalci iz antiterorističke jedinice došli i jedva ih izvukli.
U čamcu prešli u Europu, da bi se raskomadani dozivali u bagremiku.
Potpuna sam suprotnost Bekimu Sejranoviću, kažem Lj. Dobri Bekim je bio neprekidni putnik, stalni migrant i neprestani nomad.
Ja se ne mičem iz čaršije godinama. S ovakvima je  i covid – 19 začuđen. 
Kao mina sam u bagremiku, plitkoukopan i strpljiv. 

“Ma ne”, kaže mi Lj. “ti si prije kao taj nesretnik iz antiterorističke jedinice, što ranjene migrante mora vaditi iz ćaćinog minskog polja. To je prava obuka.”

* * *

Kanta svijeta zalijevana zemljom. Onaj kojem nedostaje vode u suhim ustima. Tako sam sebe opisivao godinama. 
I napustio ga. 
Biti stalno u Prijedoru, da oni koje smo protjerali imaju kome doći, u vrela ljeta. Moguće je i da ja svojem gradu otimam vrijeme, a ne on meni. Uopće, vrijeme se premalo rađa, natalitetni mu je pad.

Dobrovoljan nemigrant, kao bagremik, koji se ne miče.
Moj prijatelj Drago je deminer, i veli da čita moje pjesme i prozu. O događaju pak rečenom, s migrantima u minskom polju na granici, ima drukčije mišljenje.
“Da su čitali Bekima, ne bi iz čamca ni izlazili. Za to ne treba nikakva obuka.”
Demineri čitaju Bekima, svijet je dobar.

* * *

Cera je prošle godine umro. U Americi, u Chicagu.
Od “galopirajućeg tumora na mozgu”. Tamo i kremiran. Godinu od mene stariji, s čitavom obitelji prognan odavde još 1992. Bio je pravi roker, oženjen Amerikankom, bar sam ja tako oduvijek zamišljao nekoga iz Chicaga. S dugom sijedom zizitopovskom bradom, šeširom, rizlama u džepu košulje. Dolazio je sa suprugom nekoliko ljeta u posjet starcima, koji su se vratili iz prognanosti u čaršiju.
Cugali bi zapjevani ohlađeno vino u “Predahu”, iza Crvenog solitera, puno se smijali; supruga mu je iz ljubavi naučila naš jezik i predavala ga na sudiju slavistike u Americi.

Jesenas je bila u Prijedoru. Pa mi je poklonila Cerine dvije košulje. On je to htio, rekla je.
Kod kuće sam u džepu jedne našao krpicu za čišćenje naočala. Cera je nosio naočale s visokom plus dioptrijom. Ali, nosio ih je kao dio elegancije uz počešljanu dugu sijedu bradu; velim – zizitopovski.
Mala krpa, s crnim četverolisnim crnim djetelinama po sebi, za obrisati stakla. 
U smislu – “samo ti gledaj, evo još očisti pogled. Obuči svoje gledanje na oči.”

* * *

Zbog covida-19 naše malo pozoriše spoooooro korača već preko godinu.
Na sastanku ansambla glumci ne nose/nose maske.
Teško je vjerovati u virus. I kakvu ulogu u svijetu naglo imaju maske, i to baš preko usta? Je li to obuka za neko negovorenje, šta li?
Vidiš da krilo miša koji leti može okrenuti svijet, veli Lj.

* * *

Teško je othrvati se slikama u toku samo jedne šetnje gradom. Čaršija je zapravo baš mala, i ne treba puno godina da svaki baš ćošak bude uspomena na nešto – iz osnovne, sa sleta pred dvoranom “Mladost”, iz čekanja u redu za ulaznice na kino predstavu ili košarke kod milicije na “gimnazijskom”.
Tu smo bili na klupama, tu smo gledali zašetane cure na korzu, tu smo na zidu pred Ekspresom jeli i ćevape i kokice, i sve to na rudničke, radničke bonove. 

Može se danas i dogoditi da je Satko, recimo, bio u logoru, dok si ti bio stražar, pa da pijete kavu pred hotelom “Balkan”. I da nijednom ne vjeruju. A kladionice pune.

I prolaze maskirani ljudi, i Sana protiče toliko sporo, da svakom ribaru stigne oteti  po odraz.
I u kinu opet igra pornografski film. I igra “Sandokan” na jutarnjoj nedjeljnoj matineji u kinu “Mrakovica”, i kod Zike Čaruga sprema stolove pred prve goste petkom uvečer, preko puta mezara na kojemu danas ukopavaju šehide iz zadnjeg rata. Na sve te vrijeme nauči, možda bih rekao Satku, ili on meni, svejedno. Jedino se gostujući cirkus u gradu, u našoj komuni, zove opet “Corona.”

* * *

Tebe nema ne twiteru, pita me frend iz srednje, sada na trećem kontinentu udaljen.
Ne, nema me, ne mogu opet prolaziti obuku, velim mu, nek cvrkuće kako god tko hoće.
“Ma interesuje me šta je bilo s onim Cerom, generacija ispred nas, sjećaš se - išao s Njokom i Mirkom u isti razred, palio se na ZZ Top…
Sjećaš se?”.

* * *

Prevoditeljica romana “Schindlerov lift” na poljski jezik, dobila je koronavirus i završila u bolnici. Kaže da neće moći neko vrijeme prevoditi, dva tjedna sigurno. Poljski pjesnik Adam Zagajevski umro je na prvi dan proljeća, na Svjetski dan poezije.

Može i svijet okrenuti krilo miša naglavce, kažem Lj.

(zurnal.info)