Drago Bojić: Duhovni teror

Bilo je pitanje vremena kad će se globalna Inicijativa „40 dana za život“ iz Hrvatske preseliti i u Bosnu i Hercegovinu. Zapravo, čudo je da se to već nije dogodilo, uzmemo li obzir činjenicu da bosansko-hercegovački katolici olako, brzo i nekritički preuzimaju sve iz Hrvatske, a najviše ono što uništava njihovu autentičnu duhovnost. Hrvatski katolički mediji i katoličke udruge, uključujući i one u BiH koji slijede istu matricu, najviše su iskvarili duhovnost bosansko-hercegovačkih katolika.

Kada s ovog svijeta ode starija generacija vjernika, onih vjernika koji su se molili samo u svojoj obitelji i kući i koji su posjećivali crkve i svetišta samo u svom zavičaju, a nisu nikad posjetili ni Svetu zemlju, ni Lurd (Lourdes), ni Fatimu, ni Mariju Bistricu, ni Međugorje, bit će to i kraj životno i zavičajno utemeljene duhovnosti, u kojoj nema spektakla, ni skupih i dalekih hodočašća, ni spektakularnih duhovnih seansi, ni pompoznih religijskih sletova i stadionskih koncerata duhovne glazbe. Nestat će nenametljive i suzdržane vjere, one vjere koja ne maše Isusovim križem u javnosti, niti ga reklamira na prsima, odjeći i autima niti njime obilježava svoj teritorij. Nestat će tiha, obiteljska i kućna duhovnost, koja ne viče, ne stvara buku, ne straši ljude niti se hvasta samom sobom. Dolazi vrijeme oholih i bahatih vjernika koji ne slijede Isusa iz Nazareta, nego hode ispred njega i njegovo Evanđelje prilagođavaju sebi i svojim prohtjevima.

Kršćaninovu duhovnost mogu obogatiti i odlasci u poznata svjetska svetišta, ali samo ako je ta duhovnost utemeljena na Evanđelju Isusa iz Nazareta. Ako to nije slučaj, ona će se nužno pervertirati, konstantno eksperimentirati s različitim duhovnim ponudama i na koncu u potpunosti izobličiti. To je slučaj s mnogim suvremenim „karizmatskim“ duhovnim zajednicama i pokretima čiji članovi, uključujući i njihove duhovnike, uvjereni da su se obratili i da poznaju sve tajne vjere, hodaju okolo kao izvještačene duhovne sablasti plašeći ljude uvrnutim predodžbama Boga i bolesnom religijskom praksom.

Na Čistu srijedu (Pepelnicu), na dan kad počinje korizma, vrijeme priprave za svetkovinu Uskrsa, misnim slavljem u kapelici Sveučilišne kliničke bolnice u Mostaru, simbolično je obilježen početak molitvenog bdijenja – proljetne korizmene kampanje Inicijative „40 dana za život“. Time je i Mostar postao dio međunarodne pro-life zajednice koja okuplja ljude u mnogim državama diljem svijeta. Kroz cijelu korizmu članovi inicijative će moliti pred mostarskom bolnicom od osam ujutro do osam navečer.

„Molitvena kampanja“ – kako samo neprimjereno zvuči ova sintagma koja molitvu vežu uz kampanju – bit će usmjerena na nerođeni život, majke i medicinsko osoblje. Inicijativa je prethodno dobila dozvolu mostarskog biskupa Petra Palića, a odobrio ju je i ravnatelj Sveučilišne kliničke bolnice u Mostaru, dr. Ante Kvesić, koji je u pratnji bolničkog kapelana fra Svetozara Kraljevića posjetio članove Inicijative. Inicijativa „40 dana za život“ djeluje u 37 gradova u Hrvatskoj, a Mostaru bi se uskoro trebali pridružiti i drugi gradovi u Bosni i Hercegovini.

Na dan kada je pokrenuta Inicijativa u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici u Mostaru, dakle, na Čistu srijedu na misama se čitao odlomak iz Matejeva evanđelja (Mt 6, 5-6) u kojem se kaže i sljedeće: „Kad molite, ne budite kao licemjeri koji se vole upadno moliti u sinagogama i raskršćima, da ih vide ljudi. Zaista, kažem vam, već su primili svoju plaću. A ti kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata te se pomoli Ocu svom u tajnosti, pa će ti platiti Otac tvoj, koji vidi u tajnosti.“

Čini se da sudionici misnog slavlja u mostarskoj bolnici nisu čuli ove riječi ili su ih zaluđeni religijskim fanatizmom naprosto ignorirali kao što se često ignoriraju i prečuju i mnoge druge Isusove riječi iz Evanđelja kad ne idu u prilog izvještačenoj religioznosti. Suvremeni katolici se prema Evanđelju odnose kao prema supermarketu Božje riječi: uzimaju ono što ima odgovara, a ignoriraju i odbacuju ono što im ugrožava njihovu komociju i smeta u njihovim vjerničkoj samovolji.

Kojem to iole razboritom čovjeku može pasti na pamet da organizira molitvene skupove pred bolnicama ili po trgovima? Jesu li to mentalno i psihički zdravi ljudi, i ako jesu, kako opravdavaju duhovni sadizam na drugim ljudima? Kakvi su to duhovnici (svećenici i biskupi) koji podržavaju takve inicijative koje molitelje još više duhovno razbolijevaju, a druge ljude sablažnjavaju i plaše? Zašto uzoholjeni vjernici umišljaju da samo oni imaju savjest, a da je nemaju drugi ljudi, u ovom slučaju djevojke i žene suočene s teškim odlukama i dramatičnim iskušenjima?

Fenomen o kojem pišemo postoji i u mnogim drugim kršćanskim zemljama. Dosadašnja istraživanja pokazuju da iza tih inicijativa često stoje i politički interesi, želja da se sekularnoj državi nametnu konfesionalna pravila života, da je se učini teokratskom. Čemu sve to ako znamo kakva su sve zla u prošlosti učinila i kakva danas čine teokratska društva, i prema svojima, a pogotovo prema drugima? Članovi tih civilnih kršćanskih (katoličkih) organizacija i inicijativa najviše se bore protiv ljudskih prava i sloboda, što je potpuno u suprotnosti s Isusovim Evanđeljem koje se snažno zalaže upravo za ljudska prava i slobode. Odakle toliki strah od slobode koju nam je Isus darovao? Čemu poricanje čovjekovih prava kad bez toga nema ni čovjekovog dostojanstva? Tko to za sebe može tvrditi da je bez grijeha pa da baca kamenje osude na druge ljude?

Takve inicijative u multireligijskim društvima kakvo je i bosansko-hercegovačko dodatno su problematične. Što bi bilo kad bi mostarski muslimani koji se također liječe u mostarskoj Sveučilišnoj kliničkoj bolnici zatražili da i oni klanjaju ispred bolnice? Treba li uopće podsjećati na to da bi se „veliki katolici i Hrvati“ uzrujali i tražili da se to obustavi, kao što ni muslimani katolicima ne bi dopustili takve duhovne seanse u institucijama kojima oni upravljaju? Jesu li u inicijativu mostarskih katolika uključene i muslimanske djevojke, žene i djeca, ili se moli samo za katoličku i hrvatsku nerođenu djecu?

Pobačaj je neizmjerno kompleksniji problem nego što ga shvaćaju lažno pobožni ljudi koji oholo i preuzetno misle kako će njihove paradne molitve to spriječiti. Taj problem ima svoje puno dublje uzroke, a mnogi od njih vežu se upravo uz loše socijalne uvjete u kojima žene žive, uz strahove i prisile kojima su izložene, čemu doprinosi i patrijarhalni sustav vrednota koji žene svodi na muško, religijsko ili društveno vlasništvo i često ih ostavlja same kad im je najteže. Pobačaj je ozbiljna tema koja se ponajprije tiče žene i nikakve „molitvene kampanje“ ni društvene i religijske prisile neće riješiti taj problem. Samo žene koje se nađu pred takvim životnim izazovima znaju kroz što prolaze i njima je potrebna konkretna pomoć bližnjih, njihovih partnera, muževa, obitelji, medicinskog osoblja, a ne javno stigmatiziranje i osuđivanje. Pritom je važno i kod žena i muškaraca razvijati svijest o apsolutnoj vrednoti ljudskog života i o odgovornom majčinstvu, partnerstvu i roditeljstvu. Vjernički kazano, potrebna je snažna i nepokolebljiva svijest o tome da nas Bog sve jednako želi i prihvaća i da nitko nije višak, pa ni „neželjena“ djeca.

Molitelji ispred bolnica i po trgovima slični su farizeju iz Isusove prispodobe koji se pred Bogom predstavlja boljim nego što jest i superiorniji u odnosu na druge. Farizej prezire druge ljude, uključujući i carinika koji u isto vrijeme moli u sinagogi. I dok se carinik osjeća grešnim i nedostojnim pred Bogom, farizej se oholo hvasta umišljenom pravednošću. Carinik se ne razmeće velikim riječima, nego naprosto priznaje da je grešan i moli Božje milosrđe, dok farizej smatra da izvršava sve Božje zapovijedi i da je bolji i pravedniji od drugih.

Tumačeći držanje u molitvi farizeja i carinika, papa Franjo zaključuje sljedeće: „ Farizej je upravo ikona pokvarenosti koja se pretvara da moli, no uspijeva tek šepiriti se pred zrcalom. Pokvaren je i pretvara se da moli. Tako, tko se u životu drži pravednim i sudi druge te ih prezire, licemjer je i pokvarena osoba.“ A Isus iz Nazareta zaključuje svoju prispodobu riječima da carinik siđe kući opravdan, a ne farizej.

Preneseno sa polis.ba

(zurnal.info)