Nacionalžurnalizam se ne vodi istinom, on ne ide za tim da članove grupe suoči s činjenicama, nego manipulira njima, prešućuje im istine koje ih se tiču, dodvorava se masama ili ih razdražuje. Takvo novinarstvo je neosjetljivo za druge, ignorira ih i demonizira, pogotovo ako to ide u prilog zbijanja redova vlastite zajednice.

Ne postoji vrijednosno neutralni odgoj i razumljivo je da je i Crkva zainteresirana za odgoj djece i mladih. No, Crkva se više bavi ideološkim pitanjima, a manje egzistencijalnim i socijalnim. Više joj je stalo do vlastite ideologije, nego do dobra djece i mladih, piše Drago Bojić za Prometej.ba

Nacionalističko ludilo koje se rasplamsalo ovog ljeta velikim dijelom ide upravo na dušu Crkve koja je desetljećima pod krinkom domoljublja njegovala nacionalizam i njime trovala mlade ljude.

Josip Jelinić često govori i o opraštanju. Iako se na prvu njegov poziv na mir i pomirenje u BiH čini plemenitim, dojam je da toj važnoj i teškoj temi pristupa olako, nedovoljno svjestan njezine zahtjevnosti i ozbiljnosti.

Fenomen o kojem pišemo postoji i u mnogim drugim kršćanskim zemljama. Dosadašnja istraživanja pokazuju da iza tih inicijativa često stoje i politički interesi, želja da se sekularnoj državi nametnu konfesionalna pravila života, da je se učini teokratskom. Čemu sve to ako znamo kakva su sve zla u prošlosti učinila i kakva danas čine teokratska društva, i prema svojima, a pogotovo prema drugima?