Nove pjesme Mehmeda Begića: Sve prođe, osim sna o slobodi

Srce Mrak

 

Mrak kojim uspijevaš dotaknuti

srce budućeg svijeta

otkrio si još kao dječak

Davao si mu mnoga imena

dijelio hljeb i vodu s njim

Šareni likovi mladosti protutnjali su

kroz tvoju nevinost, ali mrak

nikad nije napuštao

svoju stražarsku poziciju

Često gladan, nekada žedan

uvijek raspoložen za razmjenu vizija

strpljivo je dočekivao tvoje padove

i pjevušio s tobom

u vremenu pjesme

Sada je neko drugo vrijeme

ali mrak je i dalje isti,

malo usporen i sjedokos, ali isti

I dalje te drži u šaci

putuje s tobom do srca svijeta

kad god to poželiš

S tobom odlazi na spavanje

Priprema ti najbolju jutarnju kafu

Dobro jutro – kaže i namigne.

 

 

Nebeska kriška

 

San mekan i udoban

dok se tvoja sloboda pruža

od rijeke do mora

Umjesto smrti koju svakog jutra

moraš zaboraviti

samo da bi postojala mogućnost

da dočekaš još jednu noć

ti udišeš ljubav i ponavljaš:

Ovo jednom mora da stane

Pravda ne postoji

ali sve ima svoj kraj

I mir koji čeka u hladu

maslinjaka i duša od lubenice

i mladi je mjesec kriška karpuze

Sve će da dođe i sve prođe

osim sna o slobodi

u kojem su svi jednaki

I nikog nije odabrao Bog

koji vjerovatno ne postoji

ali mrtvoj djeci uporno ponavlja

kako nema miljenike

 

 

Nedostojan elegije

 

Tvoj glas se već dugo ne bavi predviđanjima

pa ipak znaš razloge neumoljivosti planina

U tijelu ti spava ona stara čežnja

i njom lako objašnjavaš zašto su rijeke bijesne

Skroman do neprepoznatljivosti

raspremaš svoj jutarnji svijet

i stavljaš hranu na stol

Riječima se baviš samo kada moraš

Sredina dana te uvijek prisili na to

i radije biraš da se gubiš neoznačenim stazama

Izbjegavaš sporedne i glavne ulice

 - tvoje lice pamti tek nekolicina -

a vrijeme koje je prošlo,

neumoljivo i bez milosti

učinilo je to lice sasvim drugačijim

Dalo mu je konture iz stare pjesme 

Radije ću da budem mršav, nego slavan

odzvanja praznim i osakaćenim sokakom

poslijeratnog Mostara

mantra Džeka Keruaka

koju si baš ti morao poslati svemiru

da se ostvari decenijama poslije

i da te stigne u Španiji

kad joj se najmanje nadaš

Da te prepadne do samrti

ali te i vrati na mjesto kojem pripadaš

Vrijeme mijenja lica zaslužnija od tvog

i u toj igri si na dobitku

Donekle ostavljen, poprilično izgubljen

zapisuješ misli samo kada moraš

Vraćaš se, iako nisi u stanju prepoznati stazu

izmijenjenu snijegom, izudaranu kišom

jednu od rijetkih

koju si se usudio da pamtiš

Samo tako je moguće da se dovedeš do poraza

u kojem nisi dostojan ni Ovidija

 

 

Nepostojeći  

 

Postoje sveske pune riječi

i spisi koji se šiframa odgonetaju

smješteni u prsima

umornog istraživača

On žudi za šoljom crne kafe

da mu otvori um

kao što su to nekada radile

ozbiljnije droge

On čuje melodije i zna da je vrijeme

Njegova tišina je glasnija od tvoje

dok korača po sobi

on tjera snove

i iscrtava mape

koje ćeš jednog dana naslijediti

Njegovo ludilo je ozbiljno

njegove istine su iskrene

Koraci mu zvone drugačije

Prozori njegove sobe

ne nude svjetlost

Nema izlaza, ali se ne može predati

Njegov završni čin bit će dekadama

planiran nepostojeći poljubac

 

 

Odustajem od kamena

 

Rodio sam se pokraj kamena

koji mi je dao manire i uzbudljive

dane, stil i beskrajne noći

Bio sam učitelj samome sebi

a kada je došlo vrijeme za više

našao sam druge me uče

Da prenose na mene ono za šta sam se rodio

Sjeme svega što sam našao pod kamenom

moglo je rasti samo uz nove glasove

Postao sam lakmus budućnosti i tuđih avantura

Moje ljubavi su umirale na rukama čekanja

i lako sam nalazio riječi

kojima ću ih slati u vječnost

Nijedna nije stigla da ostari

Nijedna nije odustala, nijedna nije

Osim jedne, čiji kraj nisam našao

i jedino što je ostalo od naše prošlosti

bila je legenda o revolveru

koju su sa šapatom prenosili

umorni čeznutljivi glasovi napuštenih

oblikujući tako pravila budućnosti:

nečija smrt nekome je odlazak

nečiji odlazak za nekog je početak

Odjekuju postulati u bezdanu –

Evo nas opet, surovi prazni prostoru

oči u oči, predugo smo se mimoilazili

Mršavo lice mi je vraćeno

i kosom sam ponekad zadovoljan

Bore su se pozicionirale na prava mjesta

Moja samosvijest se raspala

a prošlost nikada nije stvarno ostavljena

Iz ogledala me promatra

protagonista rata u Hercegovini  

i mučenik prve tri ljubavi

Zvijezde pamte i bilježe takve stvari

One su mahnite i nepredvidljive

To sam naučio na pragu svoje četvrte dekade

Nebesa će mi možda ovog puta biti naklonjena

Odustajem od škole kamena

haotičnih godina

i svakog ljudskog izuma

Zaboravljam sve, izuzev teleskopa.

 

(zurnal.info)