Auto Kino: Pronađeni stari život  

Snaga mladog čovjeka

Tvoje dvojbe, mladost, neodlučnost i težnje – sve me to podsjeća na beskraj i vrijeme kad su se mogućnosti nizale. Svi koje si poznavao živjeli su daleko od bilo kakvih odluka. Konačnost nije postojala čak ni kao apstrakcija. Tako se svakodnevnica nekima postavi, sve do jednog usamljenog i prelomnog momenta. Najčešće i ne primjetimo kad nas je stiglo. Kada prihvatimo, ostaju samo fotografije nas nekadašnih.

Forester: Nemaš jebenog pojma o razlozima. Razlozi ne postoje! Razlozi zašto su neki od nas živi i zašto neki drugi nisu! Na tvoju sreću, imaš decenije pred sobom da to shvatiš!

Jamal: Ma da, a iz kojeg razloga ti imaš ladice pune priča i rukopisa, i zašto sve te zajebancije čuvaš pod ključem, da ih niko ne može pročitati? Šta bi to trebalo da znači, čovječe? Dosta mi je ove igre.

A kad shvatimo pravila igre, već je prekasno. Neki jednostavno nisu sposobni preživjeti prelamanje. John Kennedy Toole nije znao preći na drugu stranu. Napisao je knjigu, u koju niko osim njega nije vjerovao. Roman je objavljen 1980. godine, cijelu deceniju nakon što je autor sebi oduzeo život, vjerujući da ga je cijeli svijet iznevjerio. Knjiga je, zatim, dobila Pulicerovu nagradu i otisnula se u besmrtnost. Da li iz ovog trebam izvući neku pouku?

Usamljeni plamen

Nisam namjeravao odustati od zabluda, nije mi padalo na pamet da ću u zrelim godinama poželjeti da napustim svoje utočište. Svijet koji sam poznavao protutnjao je u smjeru koji mi nije zanimljiv. Svijetom sam se, ionako, premalo bavio, jer me je još manje privlačio. Strahovi i bojazni djetinjstva samo su se s godinama taložili i oblikovali me u ovo što ćeš naći, ako se usudiš da pokucaš na vrata ili proviriš kroz prozor. Vrata nisu zaključana i prozor se ne može zatvoriti.

Moj je nekadašnji poznanik zapisao da često odustanemo od sopstvenih snova jer se plašimo neuspjeha, ili što je još gore, plašimo se da ćemo uspjeti. Moraš biti svjestan da, iako sam oduvijek znao kako ćeš ti ostvariti svoje snove, ni na trenutak nisam imao pojma da ću i ja jednom ostvariti svoje. Godišnja doba se smjenjuju, o mladosti, i dok sam možda čekao na zimu svog života, da vidim stvari kojima sam svjedočio u ovoj godini, nema sumnje da bih čekao dok ne bude prekasno, da nije bilo tebe.

Namjeravao sam se mijenjati, imao sam ambiciju da se otvorim drugima i svijetu, ali nekako me je sve to mimoišlo. I nisam bio svjestan situacije sve dok nisam osjetio da sam na drugoj strani postojanja. Zaboravio sam pričati sa ljudima, ljubav sam poklonio pticama. Umoran od sebe, predao sam se i povukao. A život, jedan i jedini, kakav god da je, svakoj duši i svakom tijelu, slomljenim i izmučenim i dalje nudi mogućnosti. Osmijeh koji vidim na tuđem licu, i dalje pruža toplinu. Koliko god uzaludan, od topline ne odustajem. I osmijehom se nagradim.

Zavjera budala

Dok se spuštam niz brdo starog grada, jasno mi je da decenijama svjedočim drevnom, poražavajućem procesu, koji ljepotu pretvara u bespomoćnu ruinu. Kaldrma se raspada, i iz pukotina, umjesto cvijeća raste smeće. Zidovi i kapije su se predali lomljavi vremena. Svaki pogled, svaki dodir, svaka misao vode me ka zaključku da smo žrtve urote, i da nam nema pomoći. Sa svakim novim korakom sve se manje želim vraćati ulicama na kojima sam rastao.

Jamal: U školi smo pričali o tvom romanu.

Forrester: Pričaju o toj knjizi već godinama. Samo što i dalje ništa ne govore.

Jamal: Čini mi se da sam shvatio. Pretpostavljam da si pisao o tome kako se stvari u životu nikad ne poslože onako kako bismo željeli.

Forrester: Stvarno? Morao si pročitati knjigu da bi to shvatio? 

Ponekad samog sebe zabavljam tražeći krivce za uništenje. Mada sam svjestan da su uništenja neminovnost od koje se ne može pobjeći. Određena mjesta i mnogi ljudi se više ne sjećaju koncepta koji radi za svakoga. Sve više je onih koji ne žele da svima bude bolje i ljepše. Sjećanja na ljepotu blijede, njihovo mjesto preuzima melanholija. Njeno plavetnilo je jače od neonske svjetlosti. Osjećaj samoće na ulicama bezbrižnog djetinjstva postaje nepodnošljiv. Znam da moram otići. Ovog puta, da se ne vratim.  

(zurnal.info)