AUTO KINO: Promatranje i pažljiva intervencija

Na tajnom zadatku

Usuđujem se zaključiti: sve priče se spajaju u jednu i sve priče pripadaju istoj velikoj priči. Pa ipak, kroz prozor nisam vidio ništa, nikakvo upozorenje za ono što slijedi. Kao mnogo puta do sada, jutro se došunjalo i zgrabilo nas. Ponekad je to odsustvo znakova zajedničko velikim i malim događajima koji nas obilježe. Sjećanje na noć ranije miriše na ispovijest. Kad nekoga voliš više no što bilo ko zaslužuje da bude voljen, za šankom tvoja priznanja blijede i vode u samoponištavanje. Zadimljene prostorije grupnih ispovijesti nisu mjesta za tebe. Za mene je kasno.

Kada provedeš dovoljno vremena u blizini hemije očaja, počinješ prepoznavati taj miris. Jedan element očaja je zapaljiv. Više od jednog elementa očaja je smrtonosno.

Ali ja nemam izbora, moram te razotkriti, jer sam detektiv srca i moja misija je od drugoga dana sasvim jasna. A si ti si zadatak zbog kojeg mi se razum vraća u svoje najbolje stanje i krv suludo juri u određene dijelove tijela. Kontraindikacije su nekada tako poražavajuće predvidljive. Pa opet, za one koji se otrgnu od šablona ljudi i (gle ironije!) ponašaju se ljudski, za njih vrijedi ići dalje. Za njih se mijenjamo, za njih rastemo, zbog njih zaboravljamo same sebe. Zaboravljajući postižemo ono uzvišeno, lišeni sebičnosti i interesa, sjajimo kao zvijezde kolektivnog prosperiteta.

Teorija i razlozi nestanka

Odricanja dolaze u obzir samo kada su sve ostale opcije iscrpljene. Možemo se zavaravati da je drugačije, ali rezultati su jasni i prošlost nas ništa nije naučila. Kako se mjeri sloboda? Možda rasponom krila tajanstvenih ptica? Ako ne postoji pravda, kako se domoći slobode? Koliko je pitanja previše? Život je jedan i tajna je u mjeri. Pomogao si mi, ali sam i ja tebe spasila. Tvoje savjete ne zaboravljam. Ponekad ih se i pridržavam. Uvijek su u vidokrugu, opominju me, ispisani krasnopisom, podsjećaju na život kakav bi mogao da bude. Kada bismo mogli dvaput živjeti.

Mijenjaj adresu svakih nekoliko mjeseci. Na neko vrijeme se čuvaj podalje od zapadnjačkih zemalja. Nemoj sa sobom nositi previše para. Kad su ti dani odbrojani, odbrojani su. Nema u tome nikakvog smisla. Pravda ne postoji. Nevini stradaju i ubice prolaze nekažnjeno. Zato, kad mi dani budu odbrojani, bilo da koračam nekom od ulica ili šta god da radim, to će biti to. Znaš već... ti, ja, bilo ko može sad odavde da izađe i bude pregažen, jer je pijani vozač za volanom nekog kamioneta. U međuvremenu, lažne informacije daji na sve strane, i nikad ne koristi svoje pravo ime.

Mnogi su odustali, a da to i ne znaju. Krivi su, a da nisu ni svjesni. Jer svaki svoj svaki dan ugase bez strasti. Samo sklope oči precizno kako su ih i otvorili. Strast je smrtni neprijatelj preciznosti. A bez preciznosti ne znaju da dišu. Zaboravljaju da odsustvo njihove strasti daje prostor onima koji nisu u stanju da nam žele dobro. Strast zlotvora pokreće u akciju i svaki zločin u sebi sadrži strast. Slušaj šta ti govorim, ovdje se radi o njihovoj strasti protiv naše. Vrlo su jednostavni razlozi našeg robovanja tuđim idiotskim idejama i njihovim sitnim interesima. Bez strasti nema promjene, nema barikada, nema boljih nas, nema svjetlosti novog dana.

Nulti dan

Vremena su kakva jesu: nikada gora, a uvijek slična. Na površini se možda ne čini tako, ali ako zagrebeš dovoljno duboko, naći ćeš sve što je oduvijek tu. Čovjek je predvidljiva zvjerka. Nije u stanju da voli budućnost, ili da cijeni sadašnjost. Čovjek je životinja ratova i pohlepe. Zato se stablo mržnje uvijek prima u blizini ljudi. I raste, raste, raste... Nezaustavljivo i plodno. Spremno da nas nagradi, samo jer to zaslužujemo. Bolji možda i možemo postati individualno, kolektivno smo se raspali – ljevičar u meni je napokon smogao snage za priznanje i odustajanje i napokon se usuđuje sanjati život daleko od svih strana.

Nakon što sam istražio njenu priču, našao sam se u boljoj kondiciji nego što sam bio ikada u životu. Za mene, ona će zauvijek ostati jedinstven nezaboravan događaj, jedini put kad sam napustio svoju objektivnost. Možda najsposobniji ucjenjivač svoga vremena, ona je bila moj vrijedni protivnik i najveća saradnica, i jedina žena s kojom sam bio. Jedina žena, i tačka! I iako to nikad nisam očekivao, na kraju je ona za mene napravila ono što sam ja uradio za mnoge: pomogla mi je da riješim problem, prvo promatranjem, poslije pažljivom intervencijom – drugim riječima, bio je to efekt Zero.

Na kraju tvog puta nalazi se kuća. Njeno je dvorište ispunio ranojutarnji pjev ptica, a iz predsoblja se čuje džez kakav komponira Charlie Haden. Vikendi pripadaju Leiberu i Stolleru. Šešir na vješalici stari zajedno sa mojim podočnjacima, i prašinom na nekadašnjem životu. Tvoj osmijeh je nulti dan mog novog života. Bez tikova. Bez droge i trikova, sa sasvim malo alkohola. Jer terasa tako traži. Isto zahtijeva i led u našim čašama. Strpljiv i odmjeren, dovoljno je mudar i star – ako računamo u godinama leda – da nam šalje vibracije drevnih savjeta i neizbježnih grešaka. Pogledima dolazimo do istog zaključka. Kuća u kojoj se nikada nije živjelo, napokon je naša i sve ispovijesti pripadaju jednoj te istoj velikoj priči.

(zurnal.info)