AUTO KINO: Zaklon od neba i čaj u Sahari

Cigareta i putanja tvog planeta

Podijelimo cigaretu. Nakon odbijanja i borbe, prepustimo se tom činu koji ne vodi nigdje – niti u bolje, niti u više. Ali nas spaja u posrtaju. Takvo nešto čovjek sebi treba povremeno priuštiti. Ili bar – jednom u životu. Našli smo se u istoj prostoriji, i kroz prozor dijelimo pogled na jedino nebo. Sasvim dovoljno za tvoj naredni potez. Zrak je težak i moje misli su u oblaku prašine. Znoj se spušta niz tijela, s druge strane zida prostire se cesta, prazna i napuštena. Zastave su oborene. Odlascima i novim adresama nikada ništa nismo riješili.

Port Moresby: Ovdje je nebo tako čudno. Skoro pa postojano. Kao da nas štiti od onog što se nalazi iza.

Kit Moresby: Šta se nalazi iza?

Port Moresby: Ništa. Samo tmina.

Ljeto se topi niz kožu dok cigareta prelazi iz ruke u ruku. Intimnost prolazi način, makar kroz otrove. Tvoje namjere su prozirne i moja dileme im odgovaraju. Otrovi se raduju našoj posrnuloj odbrani. Cigla na krovu cvrči i čuje se ezan. Vrijeme je za naredni krug ništavila. Ulice i haljine u izlozima nas čekaju. Noć je daleko, a s njom i tama i svaki nagovještaj vjetra. Na nebo smo uvijek mogli računati, govoriš. Ples se pretvara u trans i vraća opet u ples. Nebo i kasnovečernji razgovori uvijek će mi nedostajati. Zadnja cigareta nestaje među tvojim dugim prstima.

Sa snovima dolaze odgovornosti

Snovi su mape u koje se ne uzdam mnogo. Zanemarujem ih i potcjenjujem, svjestan rizika i vlastite neozbiljnosti. Kada se sjećam snova, ne zapisujem ih – naprotiv, dam sve od sebe da ih brzo zaboravim – ali ih se, uglavnom, ne sjećam. Tijelo, pretpostavljam, ipak pamti. Čak i ono što mozgu ne dojavi. Začuđujuća sjećanja me tek ponekad iznenade, ali ne pomažu u stanju budnosti. Možda jer sam, jednom davno, uvjerio sebe da ne vjerujem u znamenje.

Samo jer ne znamo kada ćemo umrijeti, usuđujemo se pretpostaviti da je život nepresušni izvor. Pa ipak sve što nam se desi, ponovi u određenim intervalima, i to samo nekoliko puta, zapravo. Koliko ćeš se još puta sjetiti specifičnog popodneva svog djetinjstva, jednog popodneva koje je tako duboko dio tvog postojanja da ne možeš ni zamisliti sopstveni život bez njega? Možda još četiri ili pet puta, vjerovatno čak ni toliko. Koliko ćeš još puta vidjeti izlazak punog mjeseca? Možda dvadeset? Uprkos tome, sve nam i dalje djeluje tako beskrajno.

Snovi drugih rijetko me uzbude. Saslušam ih kad nemam drugog izbora, odlutam brzo ako sam u prilici. Ponekad me nadahnu i na njima gradim pripovijest kojom ćemo se zabavljati u momentima kad smo raspoloženi za zabavu. Tada se pitam da li je ono što se ukazuje u stanju spavanja – ključno, i koliko bitnog u snovima zaboravljam. Da li bi moglo da nas vodi kroz sate u kojima smo trezveni i budni, u potpunosti nesvjesni procesa koji se upravo pod kožom dešava?

Nebeska tema

Nebo je danas teško. Pješčano nebo, tako bi bilo sasvim u redu da ga zovemo. Zaboravljam razloge posljednje predaje. Brzopleto pokušavam da se sjetim bilo čega. Zrnca dana nam klize kroz mokre prste. Dišem i ne odustajem, isto očekujući i od tebe. Pejzaži nas tjeraju na nove romanse. Mladost izmiče iza okuke, a mi i dalje volimo jednakim intenzitetom. Nebo se spušta na naša ramena i svemu daje nijanse crvene boje. Da li to neko pjeva ili ti se čini da čujemo pjesmu? Opčinjenima se stvari lako priviđaju. Moja riječ će uvijek podržati tvoju misao, drugačije nije moguće.

Tunner: Vjerovatno smo prvi turisti ovdje, otkad je rat završen.

Kit Moresby: Mi nismo turisti. Mi smo putnici.

Tunner: Ah. Koja je razlika?

Port Moresby: Turista je neko ko razmišlja o povratku kući od trenutka kad stigne na novo odredište. 

Kit Moresby: Dok se putnik možda nikada neće vratiti.

Voda protiče i govori sve što trebaš znati. Ako znaš kako da slušaš. Ali šta je sa mjestima gdje vode nema i ništa ne teče? Kako se tamo prenose tajne? Kako dišu mjesta na kojima postoji samo obećanje vode? Slobodu smo definirali rešetkama, a ljubav je ptica koja se ne plaši kaveza. Tvoja ruka s spušta i glas ti podrhtava. Nekima samoća mrvi kosti, a neki tek u samoći dosežu svoje puno postojanje, i ispunjavaju davno data obećanja. Nebo ih podjednako čuva.

(zurnal.info)