Iz Crvenog solitera: Da bi se pojavila predstava, virus mora umrijeti

Kada mi je prijatelj telefonirao s idejom da pišem sedmičnu kolumnu za portal “Žurnal”, isprva sam se silno prepao, jer nikada nisam pisao kolumne i odmah sam to i kazao – da ja ne znam pisati kolumne, da me je strah, da se plašim ritmičnog pisanja, da nisam novinar – baš svakakve izgovore sam imao spremne iz rukava.

On se doista nasmijao, i rekao mi da i ne misli na “klasičnu” kolumnu, da naprosto želi da pišem svoje bilješke o svemu što vidim i što me na neki način “dotiče” ili podstiče na aktivno držanje olovke.
Odahnuo sam.

Čovjek koji je prvi čitao “Schindlerov lift”, koji je romanu dao i naslov, jer sam prvobitni rukopis nazvao prilično naivno, (tako da se ne usuđujem ni sada napisati naslov prve verzije), odmah me opet pročitao, i  budućim kolumnama iz prve ruke podario naslov – “Iz Crvenog solitera”.
Opet sam odahnuo, i pristao, dakako. 

Ove subote, dakle, započinjem. 
I odmah molim za oproštaj; zbog početničke treme, urođenog straha i sumnje u svaku riječ koju zapišem. Ali, silno sam radostan i od srca se nadam da će moje bilješke biti dostojne čitatelja i redovnih posjetitelja portala “Žurnal”.

Uostalom, radi se o “jedinoj slobodnoj teritoriji”!
Mojim će rečenicama biti lijepo na takvome mjestu.

...

Baš nam se ne da dovršiti predstavu “Schindlerov lift” u Kamernom teatru 55, u Sarajevu. 
Svaki puta kad se sve posloži, kad uspijemo pronaći novi termin za nastavak proba, corona opet podivlja, broj novozaraženih naglo skoči, i sve se opet prolongira za “bolje dane”. Redatelj Kokan Mladenović dolazi iz Beograda, ima već i zakazan posao u drugom teatru, u Podgorici. 

Tako se sve iznova komplicira, broj mrtvih od virusa se poveća, a toliko očekivana predstava nikako da se dogodi, da se napokon pojavi pred gledateljima.

Proces rada na predstavi? 

Bilo je potpuno nevjerojatno, posve fantastičan tim glumaca, vrlo poseban redatelj, tvorac sebi svojstvenog originalnog kazališnog jezika, pa kompozitorica iz Novog Sada…
Sve, sve, ali neće “Schindlerov lift” da se zaustavi, čovječe!

A kakav je tek čudan osjećaj vidjeti svoje, sada nepostojeće susjede, likove u romanu, kako mi se šeću pred očima, ljepši i nasmijaniji nego ikada u tzv. stvarnosti. I pričam s njima, toliko su ti glumci dobri, pričam sa svojim umrlim komšijama, i sa komšijama koji još žive u Crvenom, pa sa onima koji su danas od Floride do Tajlanda neki novi ljudi, pričamo i smijemo se u bifeu Kamernog.

Ne može se “Schindlerov lift” u ovakvim okolnostima pojaviti pred publikom koja se boji svoje sjenke. Teatar se prelije, sada nepostojeći susjedi – čekaju da broj mrtvih od covid-19 počne opadati, pa da se pojave u svijetu živih, i kažu par rečenica koje sam im napisao.

Pitanje je, koliko su od kazanog o njima  - doista oni. 
Tako je sa svim tim likovima, inače. 
Zar će ljudi koji gledaju priču o Crvenom soliteru nositi maske?
Hoće li i glumci nositi maske? Medicinske ili kazališne? 

Koliko pitanja oko jedne zgrade i malog lifta u njoj. Npr. kada se fakcija i fikcija točno počinju međusobno jesti, i što točno ostane nakon toliko ugriza? Više od lica ostane na maskama kad se skinu i ostave, nego na obrazima, ustima i bradi. Naravno da će predstave “Schindlerov lift” u Kamernom biti vrlo uskoro, ali prvo virus mora posustati, mora doći publika bez maski. 
Neće ni glumci svoje nositi. 

Koliko sam samo puta na probama zatresao se, svim bićem, jer je Kokanovo shvaćanje čarolije ravno onoj dječačkoj mašti koja ne samo da lego kockice smatra za planine, nego i upravo obratno – uzima prave planine, i od njoj čini da postanu lego kockice.

Na drugoj strani, razumijem što “Lift” neće na pozornicu i što se opire da glava djevojčice opet odlijeće s ramena, i da se to nastavi ponavljati u nedogled. Napokon, nije lako priznati da su se stanari u tebi, kao u Tebi - međuubijali, kao taj nesretni Polinik i Eteokle, i da im se sestra mogla zvati Stojanka, kao Knešpoljka. 

“Schindler’s Ark” - zar se ne zove baš tako roman T. Keneleya, po kojem je Spielberg snimio čuveni film? Arka/barka ili arak papira? Nije to isto, lift/čamac i spisak, ili predstava i roman? 
Da bi se pojavila predstava, virus mora umrijeti. 
Uvijek je tako s nečijim pojavljivanjem.

...

Istinski užas obuzeo me kada sam sopstveni roman, koji je dio lektire za više razrede jedne zagrebačke gimnazije – našao prepričan na internetu. Da se djeca ne muče čitajući.

Tako se lift potpuno zaustavi, čovječe. I ne bude struje nikako. Djeca se zaigraju, da se ne muče.

(zurnal.info)