Iz Crvenog solitera: Miris starih ljudi

Znanstvenici na sveučilištu u Arizoni, otkrili su da je zijevanje termo-regulatorna refleksna radnja kojom – hladimo mozak! I da je čovjek jedini sisavac, koji ne može gutati i disati istodobno. To je zbog niskog grkljana koji upravo zato omogućava spektar zvukova potrebnih za govor.
Šta se sve moralo dogoditi, od zijevanja do govorenja, od dosade do pjevanja.
I, konfuzni, poražavajući izlazni podaci – toliko smo govorili, da je zijevanje doprlo do mozga.

* * *

Najkraći stih Novoga zavjeta jest onaj iz Evanđelja po Ivanu - 11:35, “Plakaše Isus” (ili “ Isus zaplače” ili “I zaplaka Isus.”). A odnosi se svakako na priču o Lazaru, Eleazaru iz Vitanije. Lako se sjetiti da je te stihove slušao Raskoljnikov, ubojica student sa sjekirom, kojemu ih recitira kurva, Sonječka Marmeladovna. Sin je plakao. Nigdje nemamo zapis da se smijao.
Da je plakao piše apostol Ivan.
Plakati je dar. Koliko samo darova imamo, a koliko malo vremena.

“One rađaju raskrečene nad grobom”, veli Beckett u “Iščekivanju Godota”. To nam je bivanje, taj munjeviti let između dvije utrobe.

* * *

Danas već počinjem imati onaj karakterističan miris starih ljudi. Iz ušiju mi izbijaju sijede dlake, sve sam umorniji, sjedomud. Fino je odgojena prašina u meni.
Sin je plakao. Svako slovo je prst i prsten. Oluja ovisi o lišću.

* * *

Iz Crvenog se solitera vidi da je u Zagrebu pobijedila lijevozelena politička platforma. Nije baš sve novac, nisu šume i vode, rude i tuneli, baš sve džabe. Čekaj malo, hrvatuješ, srbuješ, bošnjakuješ, a nisi vlasnik ničega oko sebe. Ni crkve, ni drugog kakvog hrama. Korisnici usluga, eto to je preostalo od samoupravljača iz nekadašnjih oour-a.
Zikin se javlja, iz SAD – a, na video, putem messengera, da mi ispriča kako se neki dan zaglavio u liftu s gospođom koja je počela histerizirati. “Rekao sam joj da poskočimo zajedno. Hajmo. Hop – la! Potom sam pokrenuo normalno lift. Žena me gleda kao spasitelja! Kako ste znali, veli? Gospođo draga, ja sam iz Crvenog solitera, tamo je prva lekcija – ako ne ide, probaj malo poskočiti. Eto, jebote.
Kako vam je prošla premijera? Jel? istina da se i moj glas čuje na kraju predstave u Kamernom, u Sarajevu?
Čuje se i Edisonov, Sekin i Mujin glas; šta je Seka rekao matereti, Cvijeta?”

* * *

“I kako ne razumiješ – tvorac nema nikoga osim tebe. Znaš li koliko još ljudi on mora biti, nakon tebe?”, prepričava mi kako je iznenada postao monah, moj prijatelj, pred parohijskim domom, pod grožđem. “Tako, bilo je proljeće, bilo mi je dosadno, iznenada sam ostao bez zraka.
Skužio sam odjednom - zbog mene, bog bio sam.”
Pijemo rakiju.
Pa sam rekao – “kad zaliješ žednu ružu na balkonu, manje smo sami.”
Smije se, nazdravljam.

* * *

Moj grad i ja, kao Drohobič i njegov Bruno. Ili ovako: nedavno su nađeni murali Brune Schulza u ostarjelom stanu u polunapuštenom Drohobiču, gdje je nekada rezidentirao komandant istrebljenja drohobičkih Židova, Felix Lendau.
Komandant drohobičkog geta F. Landau, s prozora je ubijao Židove puškom. Sam je vodio preciznu dokumentaciju o “čišćenju Drohobiča”. Iza leđa mu je Bruno Schultz islikavao bajkovite motive na zidove stana, za Landauovu djecu.
Nedavno su, dakle, nađeni murali, koje je potom država Izrael ilegalno skinula i prebacila iz Drohobiča u Yad Vashem. To tematizira izvrsni dokumentarni film o posjeti tome stanu, u Drohobiču, nedavno, redatelja Benjamina Geisslera.
Ne pominje se ime ulice, ali je svi znaju kao “komandantov stan”.

* * *

I danas, kao i pred rat, volim se otisnuti niz čaršiju s pričama Brune Schultza u džepu kaputa. Gdje god sjednem, jedna, najviše dvije stranice. Posve dovoljno. Prošlo je više od trideset godina. Iste Brunove rečenice, ista crvena knjižica biblioteke “Reč i misao” iz Beograda, caffe motela “Le Pont” na obali Sane (nekadašnji “Ribar”). Koliko vrhunske osame u tim rečenicama, koje nakon tri decenije oživljavam.
Pola stoljeća protečene Sane. “Rudar” je opet u Prvoj ligi. Doći će “Željo” u Prijedor.
Puno vode, iste rečenice. I da smo uvijek istodobno i dječak i mladić i starac, pisano je.

Uređaji za mjerenje ugljenmonoksida, kojima se služi granična policija, prilikom pregleda kamiona, e da bi otkrila skrivene emigrante. Dušegupke su svuda.
Bio sam u Jeruzalemu, rekao bi Borges, samo sam bio isuviše star da išta učinim.
Psi kriju kosti za poslije. Ljudi kriju kosti za poslije poslije.

* * *

Lj. mi priča o čovjeku iz reda pred blagajnom u tržnom centru, koji je još prije rata imao dijagnosticiranu shizofreniju i bio na ozbiljnim terapijama jakim lijekovima. Imao je 29 godina kad je zaglavio u logoru. Proveo je dva mjeseca bez terapije, zagledan u jednu točku i ne progovarajući niti jedne riječi. Tukli su ga, nije ni pisnuo. Danas živi u Danskoj i tvrdi da u nikakvom logoru nije bio, da je sve izmišljeno. Sebe smatra izliječenim i ne pije nikakvu terapiju.
Unuk da.

(zurnal.info)