Iz Crvenog solitera: Nas nitko neće ponovno roditi

Pisao mu kako je bio snajperist. Sad nosi naočale. Pisao i da je vid izgubio od toliko napetih nišanjenja. Ima tu i do čitanja, dodao. Da su i oni bili dječaci i da su drkali iza upaljenih brektećih tenkova. Pa kako ubijena srna grije noge u toploj vodi lovačke kupaonice! Otvrdnjavaju zrna graška u cijevima vašarskih topova, vjeruj mi sine. Sve je to zapisao u pismu samoubijenom sinu. I završio - "ne ljuti se, ali vjerojatno ćemo te opet roditi.

" * * *

Ove godine smo se okupili prvi puta. Generacija koja je pohađala prvi razred Osnovne škole "Mira Cikota" u Prijedoru 1974. godine Sve pedesetpetogodišnji ljudi, nekadašnji Jugoslaveni, danas Amerikanci, Nijemci, Šveđani, Norvežani, Danci... Nije nas bilo puno. Ideja je presvježa, i svi se nadamo dogodine doći će nas više, koliko se samo ljudi javilo putem "društvenih mreža". Smijeha dovoljno. 

Sa strane gledajući, bili smo opet ona djeca u školskim keceljama, s ekskurzije na Bohinj ili Jajce, ili sa zimovanja na Kozari, na Benkovcu i Mrakovici. Izbliza, neki matorci, koji nastoje svim silama ne pomenuti rat, da bi večer imala smisao. I Amela, Predrag, Olivera, Gordana, Dragan, Amir, Goran, Nataša... svi smo na licima skrivali grč, koji se ne može ugurati iza smijeha na lice, a da lice ne ostari, brzo. Ne ljuti se, generacijo, nas nitko neće ponovno roditi.

* * *

Čitam tog briljantnog Belu Hamvaša u prijevodu Save Babića, u izdanju DRASLER PARTNER iz Beograda, 2013.....Kakva se erudicija kleše u tim rečenicama u svakom pasusu knjige "Hrišćanstvo", recimo. Ta razborita i kao munja britka misao o "osnovnom stanju" i njegovoj manifestirajućoj suprotnosti u "turbi" religioznosti. Lijepo mi je ove riječi citirati: "Ko želi samo da uživa u životu, on ga gubi, jer ono što dobija nebitno je i prazno". U zemlji kladionica nastaloj po zatvaranju klaonica, Hamvaš bi vidio rođene rečenice kako se keze. Dakle, hešteg Hamvaš, čitajte ga, nema puno vremena.

* * *

Tvrdit ću, uskoro, na sceni, da sam ja neki drugi ja, pred svima. Moram ubijedili gledatelje "da je bilo tako." Bit ću taj čovjek koji ulazi u noć da napukne svjetlo. Dakle, ne ljuti se - rodit ću te ponovno, i umrijet ću te smrću tvojih likova.

* * *

U Ukrajini ratu se kraj ne nazire. Sve gori, vatra jede ljude u pakleno postcovidno ljeto, koje već oglođava došetavajuću jesen. Hipersonični projektili, podmornice, raketne obrane, mrtvi, mrtvi, grobovi, djeca, bake, elektrane, žito... ("mrtvi dečki", pjevao je Tomil Šalamun.) "Smeće, potpuno smeće", vikao je Visoki predstavnik, o, napokon shvativši.

* * *

Znaš koliko ljudi zna ili, eto, može uopće znati, da je Goering održao tužan govor u Skupštini Jugoslavije povodom atentata na kralja Aleksandra, kaže Lj., ili da su Einsteina u Drugom ratu spasili Albanci?! Pa taj je Goethe napisao da nakon 40-te nema vremena ni za što drugo, osim za istinu, velim joj dok na terasi devetog kata na Crvenom otvaram bijelo vino. Vidio sam slike za koje još ne znam riječi, ili ne postoje, ili se reći riječima i ne mogu. Nenazvano ime, negriješno ime. I ne ljuti se čak, što neće biti ni rođeno.

* * *

Ma završavao mu pismo i ovako, ali sve obrisao: "Prije matere, sine, prije utrobe njezine, u zemlji sam i sam bio. I još uvijek kad se zapipam dobro po obrazima, glina mi se s očiju pod nokte zaglavi. Sad sam oslijepljeli stari angeo, koji je dušicu dječiju zamijenio s teglicom mlijeka u špajzu, pa popio gutljaj, s vrha, pod celofanom". Nebo mi ne može pokidati ničega jato.

* * * 

U četvrtak smo, na prvi dan rujna, pokopali Nenada Đermanovića Džerija.

Kod Crvenog solitera vidio sam ga prije samo desetak dana. Nije se više mogao kretati, otečenih nogu, gurao je svoj legendarni bicikl, nemajući snage da ga podigne na trotoar... 

Šone mu je dao, kao i sve ove godine, da prelistava novine. Džeri je nezainteresirano listao, bolne grimase, oslonjen na pult s novinama. Pitao me za brata. Oko nas djeca žure, prvi je školski dan, smiju se. 

Čitav taj četvrtak kiša je lijevala, kako nije gotovo četiri mjeseca. Džerijev grob bio je pun vode.

Vraćajući se s Gradskog pravoslavnog groblja prošao sam pored Džerijeve kuće u Kokinom. 

Bicikl oslonjen na garažna vrata.

Dugo nisam plakao. 

Sad je kiša na mom licu brižljivo to sakrila. 

(zurnal.info)