Iz Crvenog solitera: Pčela u ružu ulazi sama

Svijet je bogatiji za knjigu ZAO TRN, Ivana O. Učiteljeva četvrta knjiga napokon je objavljena, u njegovoj najtežoj godini života. Kad se svijet osipa na mandeljštame. 

Na Brodske. Daske. 

Čaša vina za svaku riječ koja dođe svjedočiti svoju izgovornu sjenku.

* * *

Imaju solitarne pčele ili pčele samice, i za razliku od medonosnih pčela ne prikupljaju veće količine meda u svoje nastambe. Žive usamljenički život, tako da svaka ženka radi svoje gnijezdo u tlu ili u nekom pogodnom mjestu, u kojem gradi zemljane komore za polaganje jaja i odgajanje larvi. Solitarne pčele, zbog nedostatka zaliha hrane, izlaze i lete na nižim temperaturama od ljudima poznatije i veće medonosne pčele.

Moja je njihova priča. Rekonstrukcija unutarnjih razgovora. Loša i neubjedljiva. 

Pčela namirisala med u sisi lude trudnice. 

Tako su, recimo, Egipćani mislili da su pčele nastale od suza. 

Apis je pčela. ("Apis millifera", a ručica crna.) Ruže pocrnjuju. 

Pčelar može upotrijebiti i umjetno razrojavanje. Razrojavanja su obično ljeti. 

* * *

Sad je više pozorišta u klupi od proscenijskih dasaka na Radenkovom grobu, nego na novodaščanoj sceni. 

Pozorištilište. 

Kazivarij kojem su umukle maske. 

* * *

Čitam zastrašujuće podatke o dolasku vještačke inteligencije, brzini kojom će doći, dobu koje znanstvenici predviđaju vrlo brzo, za dvadeset ili trideset godina. Pri tom odvija se sveopća degradacija znanja, morala, etike, obnova fašizacije i vrtoglav uspon religije (kao derivatu bez kojeg čovjek očito ne može, po cijenu da, izgleda, grli konje po ulici.) 

Da. Plašim se. 

Hamvaševski u potrazi za svojom uravnoteženošću. Neće biti ni konja, ni ulice. 

Kompjutori će pojesti našu malu pamet, jer njihov kapacitet ojačavanja svog resursa je neograničen. 

Nema osnova da nečiji stupanj inteligencije povezujemo s humanijim bićem!! 

Tu počinje problem. 

Znači li to da će onaj (koji će uskoro biti od čovjeka pitaj Boga koliko puta inteligentniji stvor), biti humani um? 

Oh, pa ne znači, baš nikako. 

Mi mu, recimo, damo zadatak koji naš um prevazilazi - da, eto, napokon smisli lijek za kancer? 

I ta nas, "inteligencija", sve ljude, svu rasu - pobije! (Možda preživi neki postotak zdravih, beskanceroznih.) 

Ali, tako efikasno riješen problem. 

I ukloni postojanje raka! 

Ovo je nasumičan primjer. 

O besmrtnosti da ne pričam. O Borgesu, s kojim će se moći otići na večeru u Buenos Airesu, neki um će ga rekonstruirati, pa neće biti ni slijep, i moći ćemo razgovarati, vidjeti se. 

Valja nama očuvati pčele. 

Gluhonijeme su, što znači da u ruži pčela nema šta čuti?! 

* * * 

Seosko groblje. 

(Možda u Bjelajcima. 

Koje se u jednoj sceni vidi na sceni SNP Novi Sad) 

Koje je izgubilo bitku s toliko tišine. 

Unoćena vodenica. Mrak curi u pšenicu. 

Kao u misao, koja ne želi da je misliš. 

Vidim zorom, sa Crvenog solitera, i nakon ovoliko godina, kako se tanka magla nahvatava Sani na kožu, kao pokrastica na zarastajućoj rani. To je najprviji znak jeseni koji znam. 

U ruži sve šuti, šutljive pčele ne čuju ako se u ruži uopće ima što čuti, rekla je. 

I, još nešto. 

Da bi pčela ušla u ružu, mora biti sama... 

* * *

Riječ je stajala u rečenici. Počela je cvokotati. Rečenica je mirovala ali jednoj je riječi bilo zima. 

I, sve se smrzlo. 

Ne može se više ni reći. 

"Zadatak (dramskog) pisca je da zapali kuću u kojoj se nalazi lik", govorio je Goran Stefanovski. 

Dim će svašta učiniti pčelama. Počinju se vraćati nebu, kao noćne pahulje na srednjoeuropskom apelplatzu četrdesetih. 

* * * 

Izvanredan ŠA Fest u Prijedoru, kao sjajna prvorazredna slika o gradu! 

Kao da je odjednom zaživio neki srednjoeuropski gradić, pivnice, omladina, smijeh, pjesma, šatori i rock, jazz, spavanje u parkovima, vino...Prijedorčani iz cijelog svijeta, neki i iz Schindlerovog lifta. 

Podmazane ruševine. 

H. Muller: "Nagon za saznanjem je nagon za smrću, a umetnost pokušaj da se taj nagon za saznanjem otupi, da mu se pruži otpor. Umetnik se igra elementima strukture, preslaže deliće stvarnosti, delimično čuva stvarnost. Društvo sve manje to može kontrolisati i zato civilizacija razvija sve veći animozitet prema umetnosti. Umetnost je opasnost za aktuelni poredak. Igrati se stvarnošću subverzivan je čin, to razlaže stvarnost." 

("Pozorište je kontrolisano ludilo", Radni sto, Beograd, 2017. prevela Bojana Denić) 

ZAO TRN, Ivana Obrenova, tiha Radosna vijest, pčelin i ružin trnac. 

Od pčelinjeg trnja nitko vence ne pravi. 

 

(zurnal.info)