Iz Crvenog solitera: Po loptu je jedna morala otići

Vojsku, JNA, služio sam u Karlovcu, u Hrvatskoj, nekih tri mjeseca 1987. u junu, e da bih ostatak od devet mjeseci doslužio u Zagrebu. U Kerestinecu, da budem precizan.

U raketnim jedinicama, plavac (dakle, u plavoj JNA uniformi), zapravo u četi koja se bavila "kulturno umjetničkim radom", smještenoj u desnoj kuli zamka Kerestinec, gdje je i bio "vojnički klub".

Bili smo dakle četa - u kojoj su bili muzičari, recitatori, glumci, ljudi od pozornice.

Sve nas je vodio nevjerojatni zastavnik M. C. dragi, veliki čovjek, bespovratno zaljubljen u sve mlade ljude koji se bave umjetnošću, pa svake godine, ispočetka, pravi svoj "napokon najbolji band", tražeći ga u svakoj novoj klasi/generaciji.

Bio sam klasa juni '87. Naravno tu su bili i starije klase - mart '87. ili decembar '86. kao i novodošle u septembru ili decembru '87. godine.

Čemu sav ovaj uvod/uvid?

Samo zato što sam jednom "pročitao negdje", a onda i čuo u međuoficirskom razgovoru, da je upravo u toj kuli, gdje smo mi imali vojnički klub i biblioteku na katu, brutalno od ustaške vlasti do smrti mlaćen Ognjen Prica, komunista i zatvorenik zloglasnog zatvora - logora Kerestinec!

Plavci, na čudno ste se mjesto došli zajebavati.

* * *

Pored djevojčice pala je granata. Profesorica D. K. pričala mi je: "Ovako je bilo: Njih četiri se igrale i lopta im otišla daleko, skoro do ulaza u soliter.

Ta curica otišla je po loptu.

Kad se oduspravila s loptom i okrenula, pala je granata među preostale tri čučeće djevojčice. Doslovce su raznesene.

Mala je imala rane od komadića njihovih kostiju, ali nijedan geler nije ju dotakao! Zamisli, predavala sam joj, bože, dramaturgiju!?

Jednom branila rad. Rekla da je Heiner M. pisao za Artauda, da je uspio odvojiti kazalište od medicine. Osušiti riječi, profesorice, rekla je, znači učiniti ih kazališno funkcionalnim.

Tekst se mora depatetizirati. Rečenica - mene su gađale njihove kosti - nije precizna, i zato je scenski neizvodiva.

Precizno je biti meta, ne pogodak."

Bila je plava i čudno se mjesto na njoj našlo zajebavati.

* * *

Naučila sam imitirati kukavicu, rekla.

Lako je.

Treba samo zamisliti kuću kao sat.

Dobro, možda i desnu kulu zasebno.

* * *

Istinski užas me obuzeo kada sam svoj kratki roman, (koji je dio lektire u jednoj zagrebačkoj gimnaziji, kao i dio obavezne lektire na drugoj godini studija glume na predmetu "lik" u jednoj beogradskoj akademiji umjetnosti), našao - prepričan... Ono - da ne čitate, jedan će vam sve ukratko: "neko bi sve ove reči drukčije poredao, stavio ih u plavu boju, napravio plavce.

Ovaj pisac to radi.

Naučio je imitirati kukavicu, i studentkinji dramaturgije pored koje su, kad je bila dete, od granate poginule tri devojčice, ponuditi poznanstvo sa zastavnikom JNA, koji je bio odgovoran za među decu ispaljeni projektil."

* * *

Lopta se od curica kotrljala do ulaza. Zastrašujuće precizno.

Ne da se zajebavati.

Svako mjesto s loptom, postajalo je sveto.

San biljarskog stola - uzeti sve kugle.

* * *

Sinagoga u mjestu Černivci, Ukrajina, recimo.

Koja je dugo bila Hram, od 1877. godine. Potom postala kazalište lutaka pod Sovjetima. 

Pa spaljeno kino od 1940. pod nacistima. Pa opet kazalište lutaka. Pod Sovjetima.

Pa muzej, pod Ukrajinom.

Sad je opet sinagoga.

Ovako potpuno spaljena.

Tora u marioneticama.

 

Precizno je metama, kažem ti. Na to se mjesto, jednostavno, ne dolaziš zajebavati.

Zrno mora znati da bi se pokrilo nebom - po loptu je jedna morala otići. 

 

(zurnal.info)