Iz Crvenog solitera: Sestra Karolina

Komšija A. P. umro je za Novu 2022. godinu. 
Na balkonu sedmog kata Crvenog solitera imao je plastičnu figuru crnog, lažnog plastičnog kosa, koja je služila da uplaši golubove nametnike. 
(Možda Crveni soliter u dubokoj starosti i neće biti ništa drugo nego - uspio golubarnik). 
Uništavali su mu brižljivo sađene saksije pune tople zemlje. Zatim je došao siječanj. Golubovima niti traga. Nijednog. Ni cvijeta. Samo se zemlja u tišini uvećala. I, crn kos. Tankim snijegom pokrivene plastične glave. Bez očiju. 

* * * 

Prije nepuno stoljeće, 1922. godine, na Sveučilištu u Torontu, znanstvenici su otišli u bolničko odjeljenje s djecom koja su bila u komi, i tiho umirala od dijabetičke keto-acidoze. 
Biti onaj koji sjedi kraj kreveta i čeka smrt svoga djeteta. Liječnici-znanstvenici išli su od kreveta do kreveta i ubrizgavali djeci novi prečišćeni ekstrakt – inzulin! 
Kada su posljednjem djetetu ubrizgali inzulin, prvo dijete se probudilo iz kome.
Jedno po jedno, djeca su se budila iz dijabetske kome. Doktori Frederick Banting i Charles Best su zbog svog otkrića inzulina, naredne godine dobili Nobelovu nagradu u oblasti fiziologije i medicine. 
Ponovimo, prije nepunih stotinu godina! 
U Bosni i Hercegovini, tih godina, postojale su - četiri gimnazije!

* * * 

Trnov vijenac, ili poljski, corona cierniowa. Upamtiti, mizanscenirati, kinestezirati slike koje su oko nas.
Recimo, koliko samo “naši” patrioti vole da se zovu velikoslovno – Patrioti. 
Patriotmetar koji imaju, govori im da je veći patriota onaj koji cjevči viski uz muziku nekog šabana mlađeg, i kavicu pije na najvišem katu robne kuće Patrija. 
Naravno da je patriota svaki čovjek koji živi ovdje, baš svaki, kaže mi Lj. 
Ali ček, ček, samo malo, nastavlja ona – napisao si da će, možda, Crveni soliter u starosti biti uspio golubarnik?! Pa da, kažem joj, neće biti više nikoga od komšija, ni liftova, niti nas, prozora, zastava, vrata, pa na nekim mjestima ni stubišta, soliter će biti napokon od ljudi napušten, s pacovima koji su već i peti kat zauzeli. Cijukat će se u mraku, po hodnicima, gugutati jata golubova, krilima dizati prašinu po nekadašnjim našim dječijim sobama, sav je Crveni kao prenesen u Pripjat, kraj Černobila. Ne mogu grdosiju nadojenu čelikom niti srušiti, kao one nesretne dimnjake davne Celuloze i Ciglane. 
Nikoga. 
Osveta golubova, i pacova, i žaba iz močvarne Tibove baste. Nikoga, čuješ.  

Samo roman. 
Crn, plastični kos. Bez očiju.  

* * * 

“Zaboravio sam riječ koju sam htio da kažem, 
Slijepa lastavica vratit će se u prebivalište sjena” 

(Osip Mandeljštam, prema sjećanju Nadežde Jakovljevne) 

* * *  

Olimpijada je zimska, pioniri mašu zastavicama, crveni stijeg proletera sa zvijezdom vijori se nad olimpijskim plamenom. Europa opet, gleda u lice rata i kuge, Jahači Apokalipse okreću pješčanike. 
Možda je istina da nema komunista, ali komunisti nam, moja gospodo, prave puteve, mostove, a eto, upravo Arapi spuštaju Beograd do vode. 
Opet Slaveni bi opet da puštaju krv Slavenima. U Pripjat stigle trupe, opet s maskama, da brane kontaminiranu zemlju i sarkofag oko katastrofične sovjetske nuklearke! 
Dolazi proljeće. 

* * * 

Ta se kapelica zove Dominus flevit (Gospodin plače). 
Na vrhu je Getsemanskoga vrta, podignuta na mjestu gdje je Isus oplakao sva buduća stradanja Jeruzalema. Cvijeće izbije brzo, i brzo nestane, uz tisućljetne masline. 
Proljeće je ovdje tako kratko, kaže sestra Karolina, dok sagnuta opipava cvijet jagodicama prstiju. 

U sklopu Društvenog centra u Ljubiji, pored Prijedora, radi jedina javna kuhinja koju vodi koordinatorica Karolina Vuruna. Za medije govori kako je pojačan pritisak gladnih ljudi koji posjećuju javnu kuhinju Društvenog centra, moli za pomoć kako pojedinaca, tako i različitih firmi jer nedostaje jednostavno sve. Centar je obnovila talijanska humanitarna organizacija, donirala jedno vrijeme čak i odjeću uz obroke, potom je centar prešao na brigu grada, kao i još dvije javne kuhinje u Prijedoru. 
Ona za medije govori o slučaju izvjesne stare češke obitelji, čiji sin živi u raspadajućoj kući, spava u kupatilu, u kadi, jer je to još jedino neurušeno mjesto na svijetu za njega. Ujutro dolazi modar od hladnoće, priča Karolini kako noću putuje s vanzemaljcima. Oni se ovdje bukvalno dođu ugrijati, vidjeti ljude, ima ih ukupno tridesetdevet kaže Karolina Vuruna, koordinatorica centra. 
Ovi ljudi ne trebaju novac, napominje.  

Sad treba reći – Karolina Vuruna radi potpuno - SAMA !

Sestra Karolina sama, u neuspjelom golubarniku. 
Samo se zemlja uvećava, uvećava… 

(zurnal.info)