Oči koje nikada ne gledaju iznutra sebe, oči koje viđam svakoga dana u ovim nesretnim južnoslavenskim, čini se i sveslavenskim, sveljudskim zemljama. To je ipak voda za kapetane duge plovidbe, za prekooceanske plovidbe žmireći, za neke dupine ili kitove. Naše, ovovremene oči, koje nikada ne gledaju unutar sebe, nikade se ne impresioniraju svojim dubinama, svojim algama na dnu. Tužan je svijet, i radovanje proljeću opet se krvavo nasmijava punim masgrobištima, strijeljanim ljudima, raketama, soliterima bez ljudi, izbezumljenim ljudima, zgađenim biljkama, užasnutim životinjama…
Oh, i poludjelom djecom, kako zapisuje profesorica Slapšak - ima li strašnije slike od djeteta koje je od ratnih slika poludjelo, koje ručicama udara o šljem očev opraštajući se s njim, od dječaka koji na biciklu pjeva od straha, i vozi se, pedalira, usprkos tome što je savršena snajperska meta?
Svijet je stvoren nekim štakorolovačkim instinktom, pored mokraćom izjedene kavanske ograde, i to nakon božjeg dizanja ruku od svega, umorno kažem Lj.
Ona tiho i šuteći ide u naš dio haustora Crvenog soltera, zaliti cvijeće s balkona odnešeno od zime.
* * *
Čitam Agambenovu bilješku o slici (1625/1626) Giovania Serodinea na kojoj je predstavljen susret apostola Petra i Pavla na putu mučeništva. Dvojica svetaca, nepokretni, nalaze se u središtu platna, okruženi kaotičnom gestikulacijom vojnika i krvnika koji ih vode na stratište. Masa je uskomešana, a apostoli su savršeno mirni, te gledaju izravno u oči jedan drugome. Potpuno su blizu, gotovo da se čelima dotiču i drže se za ruke.
Iza je netko s trubom, nešto najavljuje, nekoga možda poziva. Agamben ističe BLIZINU među svecima, dok se meni više ističe užas u Pavlovim očima. Međusobno stežu ruku. Savle Njega nije ni vidio, a Petar, onaj koji se prije sureta s Njim zvao Šimun – e taj - triput ga se odrekao. (Triput, zamisli, za jednu noć).
Hrabre jedan drugoga. Moraju izvršiti zapisano.
Njihova blizina je “desubjektivizirana, svetačka blizina”, veli Agamben, daleka od bilo kakve svjetovne igre prijateljstva. To je blizina i dodir na ovome svijetu.
Netko s trubom iza – možda je poludjelo dijete?
Oni međusobno stežu ruke, oni su oni što ne dižu ruke od svega!
* * *
Fotografija desetogodišnjaka, za facebook. Ispred njih brdašce tek ošišane kose.
To su mali donori kose, nasmijani, za perike oboljelima od raka, kojima je kosa opala usljed kemoterapijskih tretmana. Mladi Samsoni.
Prijepodne imali čas istorije. Gost im bio veteran otadžbinskog rata. Pa im pričao:
Išli zorom u akciju. Mene ostavili iza, nekih dvjestapedeset metara. Nakon samo desetak minuta bitke, donose B-a u šatorskom krilu, sav mu trbuh prazan, nema ga, nema ga odozdo...Gledamo se. Moli me da ga ubijem. Moli me, krklja. Pucam, gdje sam mislio da mu je srce.
Puno poslije, dvadeset i pet godina poslije, operisali me i sav mi stomak orezali, zalijevali, čistili i sjekli, palili stare grane, krečili jabuke do koljena.
I B. mi nad krevetom lebdi, smije se - donio sam ti svoj stomak, veli, pruža ruke.
A evo ti i zrno, srce moje.
* * *
Jučer prolio kavu po tastaturi laptopa. U polovici neke rečenice.
Kao kada kupiš tri olovke, i misliš kako će sasvim sigurno to biti dovoljno. Tek sad se može vidjeti, da je rečenica otpočetka bila dovršena. Demon Raskoljnikova, kojega sam igrao u Prijedoru jedne zime.
Paralelno s predstavom, u tzv. stvarnosti, neki je mladić inicijala R.R., dakle istih kao Rodion Romanovič, STVARNO ubio mladu djevojku, u nekakvim kukuruzima!
Svakako potpuno preliterarno, namješteno, i neknjiževno zvuči, da se baš na noć premijere u “Našem Malom Pozorištu”, napisao bi Brecht, ubojica samoubio u zatvoru. I dakako, leš su zatekli ujutro.
Srce moje, stvarnost je uvijek takozvana, kao odskočna mina. Ali, od takvih slika svako dijete može poludjeti; pazi, molim te – da se u pozorištu događa MANJE STVARAN Raskoljnikov.
I, koliko je nakon toga sam, glumac koji je u pozorištu igrao ubojicu?
Drže li se R.R. i R.R. međusobno za ruke? Ili se ruke, srce moje, drže za sjekire.
* * *
Tu si da bi pisao. Sve drugo su izgovori.
Vidi - dječak, licem posve naslonjen na klupenu dasku, gleda uginulu osu, u čaši (okrenutoj naglavce, kao petrokrst!), oivičenoj tamnim ružom, kojeg je na obode ostavila nečija tugom iskrivljena usna.
Oh, poludjela djeca, mrtvi biciklisti.
(zurnal.info)