Iz Crvenog solitera: Pozajmiti ljude u biblioteci

Cveleta sam, Miloša Cvetkovića, upoznao preko facebooka. Fotograf, profesionalac, sijedoglav, postavio bi ponekad sopstvenu fotografiju, nastalu u ratu Južnih Slavena. Svaki puta ostao bih okamenjen. Cveletove fotke bile su to doba, uhvaćeno za gušu. 
Zatim smo razmijenili par riječi, i bili smo obojica iznenađeni mogućnošću da se nekoliko vremenskih točaka poklapa, da smo naprosto morali biti tu, negdje, jer smo istodobno postojali. Na istim mjestima. Cvele, sada sedamdesetgodišnji Užičanin, s fotoaparatom bio je i u Prijedoru 1992. i u Gradačcu 1995.
Cvele, kao fotoreporter beogradske BORBE, kao stringer za agencije Reuters/London, i Gama/Pariz, Cvele, čije fotke s ratišta devedesetih bivaju naslovnice najprestižnijih svjetskih dnevnih novina i magazina, kao što su – International Herald Tribune, Independent, Daily Telegraph, Washington Post, Time, Der Spiegel, Newsweek, El Pais, Stern… Prošao je Cvele sve jugoslavenske ratove! 
Dobri čovjek zavjetnoga oka, onaj koji je znao da mu se povijest odigrava pred očima. Ušao je u srču sjenke, bez ikakve puške, uniforme, pripadanja, hrabar i drzak poput netrepćućeg oka.
Ove je zime, a već prošle godine, Miloš Cvetković objavio zbirku fotografija po naslovom SLOBODA DO TEMELJA, u izdanju FORUM ZFD, Beograd. Knjigu otvara Cvelatova fotografija susreta šest predsjednika na Brdu kod Kranja 1991. (Bulatović, Izetbegović, Gligorov, Tuđman, Milošević, Kučan) - nasmijani, okruženi tjelohraniteljima kojima posve očit, curi strah iz očiju. 
Zatim slijede slikopisi iz pakla, brojgelovi pejzaži: Vukovar. Fuga je to, celanovski vrela. I netko ju je morao vidjeti, otisnuti je u komori, provučenu kroz mrežicu oka Miloša Cvetkovića. I danas, dobri moj, Cvele zna da je pitanje tko je koga gledao. On fotografirano, ili je pak fotografirano se njemu uglavljivalo u oko. Zauvijek. Taj curetak smrti…

* * * 

…Alisa, koju je sa sobom poveo onaj koji zauvijek kasni – Bel Zec. 
Ili bolje, Vuk koji vari, stado svojih jaganjaca.

* * * 

Ona se zvala Krasenka. Voljela omirisavati novoštampane knjige. 
Otac joj (kao da je to Bruno Schulz smislio) radio kao koordinator (pazi sad!) - Zimskog prebrojavanja ptica, uz Dnjepar, za International Waterbird Census. Krasenka je bila djevojčica. Preko oca, obožavala je ptice, leptire, vrtove, potoke… 
Napisala u Dnevnik kako je spasila, kišnom kapi ošamućenog leptira. Napisala da leptir bude u jajetu, pa da bude gusjenica, pa se začahuri u kukuljicu, i konačno – čudesno lijep letač, hladnokrvan, dlakav, dobroga vida, rođen bez probavnih organa. Leptiri mahom imaju manjak natrija, pa ga u prehrani nadoknađuju, čak i sisanjem ljudskoga znoja, napisala je. Iznenadna ljetna krupna kiša.
I Krasenka u komori, taj curetak tankokrili, koju je sa sobom poveo onaj kasnitelj – Bel Zec. 

* * * 

Lj. se vraća s posla, iz Biblioteke. 
Raspravljamo o zanimljivoj vijesti koju nam serviraju telefoni - kako u Danskoj postoje knjižnice (hm, pitanje da li se i ime u tom slučaju mijenja u - ljudnice ?!) u kojima možete “posuditi” osobu umjesto knjige, da biste na trideset minuta čuli njezinu životnu priču. 
Cilj je, između ostaloga, svakako i borba protiv predrasuda. Svaka posuđena osoba ima ime – “bipolaran”, “razveden”, “izbjeglica”, itd. Slušajući tridesetminutnu priču počinjete razumjeti da se knjige ne sude prema koricama, recimo. Projekt je aktivan u preko pedeset zemalja i zove se – “Ljudska knjižara”. Kako bi to u jednom ovakvom svijetu moglo funkcionirati? Kako uopće naći ljude za polusatnu posudbu? To bi oni bili, glumci? 
Zamisli onoga koji radi OVDJE, pa još u Ljudskoj knjižari? Radna norma, od recimo pet posudbi na dan, gdje igra naizmjence – “onoga koji je odrobijao ratne zločine”, a recimo srijedom – “onoga koji je u ratu ostao bez ruku, pa skapava od gladi” i sl. 
Ovdje ljudi knjige masovno razbucavaju, velim Lj. Zamisli samo, sve su biblioteke Bosne I Hercegovine dobile lovu od Andrićeve Nobelove nagrade. Čini se da je mogao jednostavnije napraviti – Andrićgrad, pun “životnih priča”, Aska, Alisa, Anika…

* * * 

U knjizi GLOSA O KAZALIŠTU (Death, The One and The Art of Theatre, London: Routledge, 2005. Izabrala i prevela Nataša Govedić, Zarez, br. 175.), britanski dramatičar Howard Barker piše: 
"Budući da je umjetnost teatra — sveta umjetnost, ona pripada glumcima, a ne zabavljačima. Kad se glumac upusti u zabavljaštvo, trebao bi znati da ga to može koštati života. Tko bi riskirao vlastiti život da bude zabavljač? Bilo bi stvarno sramotno pogubiti varalicu, cirkusanta, fakira; bio bi to čin goleme bahatosti (čak i u slučaju da nam je zabavljač oteo ženu). Ni za jednog zabavljača ne možemo reći da je zbog svog zabavljaštva zaslužio kaznu. 
 
Ali, glumca možemo posve pravedno optužiti da nam je skršio svijet.” 

* * * 

I, mala dnevnička skaskica, zapisiva obavezno, da mi ne bi Gagi da nebesima još rekao – pa što i to ne zapisa, Cvele moj? (Da, i mene, kao i Miloša Cvetkovića, genijalnog fotografa iz Užica, zovnu ponekad Cvele!) 

Zoks je Gagog, teško ranjenog Gagog, nosio na leđima skoro osam kilometara, i to pored neprijateljskih rovova, i donio ga do naših. Gagi je lagano krvario, molio je Zoksa da ga ubije, a Zoks njega da bude tiši, jer će ih čuti i ubiti obojicu. Zoks je bio znojan, ledeno crven od Gagijevog krvarenja. Nije bilo spasa, Gagi je umro u rovu pored, možda nekoliko sati kasnije, Tamin buraz ga držao za ruku. 
Pred noć, Zoks je mirno jeo konzervu ribe, kao da se baš ništa danas nije dogodilo. 
Možda bi ja njega i ubio, da sam imao ijedan metak, rekao.
Danas ga s obale vidim kako na pola Sane peca, u crvenoj košulji, i sam. 

Jebena slika na kraju, Cvele, veli Cvele da će na nebesima reći Gagi.

(zurnal.info)