Iz Crvenog solitera: Otkucaji Geigerovog brojila u Pripjatu

Utvrđeno je da u narednih 20 000 godina neće se moći vratiti ljudski život u Pripjat, ukrajinski grad uz nekadašnju nuklearnu elektranu Černobil. Zapravo, u čitavu Zonu, kako kontaminiranu oblast zovu posve u skladu s Tarkovskijevskom Zonom u Stalkeru.

“Zona”, oblast ta, duboko i strašno mjesto na Zemlji, veličine je Luksemburga!
U Pripjatu se može biti samo kratko, jer se radioaktivne čestice brzo dogovore. Sad se vojska smjenjuje, naprimjer. Nije to više sovjetska Crvena Armija, koja je nuklearnu elektranu i pravila, nego je ukrajinska, a protiv sebe ima rusku i bjelorusku vojsku, jer su sad neprijatelji. Dakle je u sukobu rusko - bjeloruske i ukrajinske vojske, i ovaj “Luksemburg”, ova Zona, dobila svog Stalkera. Možda i desetine tisuća njih.

Pripjat i Zona izgledaju kao polovica Bosne, napušteno, zaraslo u korov, puno podivljalih pasa, napuštenih zgrada, bolnica, Crveni soliteri na sve strane, i lako mogu zamisliti pedeset petogodišnjaka, koji je odrastao u Pripjatu, sve do travnja 1986. godine živio s roditeljima….
A onda eksplozija.

I što sad? Pa sina šalje u rat! U Donbasu mu bio prvi rat, protiv momaka s čijim je očevima i njegov bio u istoj Armiji… Ovo mu drugi.
U Pripjatu mu jedinica. Kroz prozor borbenog vozila može vidjeti ostatke očeve učionice.
Na onom je zidu nekrećuća bila karta SSSR-a, govorio otac.

Bit će ovo naše još 20 000 godina, sve dok ne mognu doći ljudi.

* * *

Nacionalnu penziju u Srbiji nije dobio Goran Marković.
Dobio je Bora Đorđević, Andrićevom nagradom ovjenčani pjesnik, stanovnik Laibacha, s putovnicom bečkih konjušara. Dva dinara druže, za Nacionalnu klasu u Sabirnom centru.

* * *

Gospođa bi, jezikoslovka, Sanda Ham, prevodila Mustafu Nadarevića i seriju “Zbunjen, lud, normalan” na hrvatski jezik!? Znači – hrvatskog nacionalnog prvaka glumišta, gospođa bi prevodila, i to po zakonu o hrvatskom jeziku. Nije do gospođe, dakako, nego do drčne gluposti same Matice Hrvatske koja je pokrenula takvu mogućnost o izmjeni zakona. Zar će The Beatlesi napokon biti Kukci?
Kako bi jezikoslovka prevela naslov serije za koju se zakačila? Možda – “Mamić, Mamić, Mamić”?

A odlaze oni koji govore ovaj jezik, nestaju oni koji pišu. Lopate su pouzdane.
Jedino je u Pripjatu glupost smanjena na nulu, zbog bezljudice, bez obzira na Geigerovo brojilo.

* * *

U Novom Sadu, dvadesetjednogodišnjak na smrt prebije uličnog svirača.
Raskoljnikov, starac, udovac, bivši dugogodišnji robijaš, vraća se s groblja, polako pored koračajući.
(Kao da hoda posred slike Ilje Rjepina, “Nisu mu se nadali”, iz 1883/88.
U kući, na slici, svi zinuli od šoka kad je ušao). Kao uvijek, u doba kad ne mogu doći ljudi.

* * *

POZORIŠNA PRIČA

Za vrijeme rata, naša glumačka četa vozila je u trapu autobusa - zemlju. U crnim najlonskim vrećama.
Iz Republike Srpske u Srbiju. Jer zemlja je bila scenografija u predstavi SRPSKA DRAMA. Radenko je igrao majora Katunca, koji u drami ima osam smrti, koji pleše oro smrti na zemlji, drži je u šaci, mrvi je, baca, maršira njome...Potom je zemlja postala prašina. I nije više mogla predstavljati zemlju u SRPSKOJ DRAMI, jer u SRPSKOJ DRAMI treba puno crne i kvalitetne zemlje, a ne prašine. Prašina ne može ni igrati, ni biti zemlja. Možda smo je mogli polijevati vodom, jer da zemlja ostane duže zemlja, treba vlage.
Na granici nisu mogli vjerovati svojim očima da vozamo zemlju tamo-amo usred rata.
Pretresali bajonetima zemlju koja glumi zemlju, sve misleći da zemlja ne može biti išta drugo do zemlja, pa i u SRPSKOJ DRAMI, u crne vreće nasuta. Možda krijemo municiju u zemlji, duhan ili bombe?
Kasnije je umro Radenko, major Katunac, deveti put, odmah za njim deda Rade, Obrad, što u drami mrtav traži mrtvog sina po ratištima. Sad su i oni zemlja, premarširana i izgovarana.

Za polijetanje jednog leptira, veli Klodel, trebaju cijela nebesa.
Tako i za slijetanje, istog leptira, treba sva zemlja.

* * *

Učimo nepoznate riječi. Holodomor (ubiti izgladnjivanjem)

Procjene suvremenih povjesničara govore o između 3 i 7 milijuna mrtvih, ljudski izazvanom masovnom glađu, u periodu od 1932/1933. godine. Cifre su potpuno šokantne.
Staljin je namjerno glađu ubio milijune stanovnika Ukrajine, zemlje žita!
Preko 2500 ljudi osuđeno je za dokazani kanibalizam. Ljudi su jeli svoju djecu, postoje podaci da su vlasti pravile plakate, na kojima je pisalo – “jesti svoje dijete barbarski je čin!”
Bio je to Auschwitz bez plina, pakao podignut na zadnju potenciju. Umiranje milijuna ljudi od gladi u godinu dana – jest biblijski pomor, nezamislivo zlo. Zadnji sovjetski predsjednik M. Gorbačov bio je rodom iz Ukrajine, iz sela čija je polovica umrla od gladi. Koba je pak, je li, bio Gruzin, sin sveštenika.
Čini se da bi Džugašvili bio vrlo zadovoljan stanjem stvari na terenu, među Slavenima.

A jednom, sasvim sigurno, doći će doba u koje ne mogu doći ljudi. Ni s kruhom i soli.

* * *

Lokalna vijest u gradu pod Kozarom: datum je februar/veljača 2022. glasi:
PRIJEDORSKOM PORODILIŠTU DONIRAN KLIMA UREĐAJ!
Dakle, u trećem desetljeću dvadesetprvog stoljeća/vijeka, mjesto na kojem ljudi se rađaju, pa se i zove rađaonica, u kojoj naša djeca i unuci prvi puta ugledavaju svijet - bit će napokon zimi toplo! (I ljeti manje znojnih jaukanja, na tropskim sparinama u bolnici). Eto, 2022. kasnije, naša Betlehemska/Vitlejemska štalica ne mora se više grijati samo slamom i stomakom magarca.

Veliki je to korak u osmišljavanju budućnosti i zaustavljanju odlaska mladih na mrski zapad.

(zurnal.info)