Iz Crvenog solitera:Odosmo i mi na Zapad

Darko Cvijetić

Iz Crvenog solitera: Odosmo i mi na Zapad

Tako na koncu odosmo i mi na zapad, ali jedan po jedan. Mislili smo da će nas naša zemlja unijeti među relativno civiliziranija društva, ali dogodilo se da zemlja sama nas tjera, da želi ostati sama nakon ovoliko divljanja po njoj.

Odosmo i mi na Zapad
ilustracija Božana Radenković

 

Kad dođe u posjetu materi, u Crveni soliter, S. S. me stalno pita “što ste promijenili ime ulice? Šta vam je Sava Kovačević smetao nije mi nikako jasno, čovjek heroj, pa još nosi ime najvećeg sveca?” Uvrijeđeno mu odgovaram, i uvijek isto – “nismo to preimenovali “mi” koje uključuje nekakvo “ja”, ništa nije niko pitan, formirali ljudi koji vladaju komisiju, komisija donijela odluku, majstori skinuli jednu i stavili drugu ploču. Gotova priča. A sigurno je - ni jednu riječ protiv, nije rekao niti jedan čovjek, pa ko bi normalan bio protiv imena gradske ratne brigade. A opet, kome je do toga da brani ime partizanskog heroja, u zemlji koja je ponosna što nema nijednog komuniste. (Komunisti sada imaju “iskrivljene oči” i prave auto put od Banja Luke do Prijedora, put koji ćemo također imenovati antikomunistički.)”  “Kako god okreneš”, kaže da zaključi S., “ovamo su trebali doći Sovjeti 1945. i pokazati južnoj slavenskoj braći kako se to radi – teško da bi u Dalmaciji i Crnoj Gori bio neki otok, a koji ne bi bio Goli. Zamisli samo ustaše i četnike da su dočekali Crvene Sovjete… Kako bi se mi samo radovali farmerkama 1991. i žvakama iz Italije, i rock muzici, jazzu, najlonkama, književnosti koja nije samo bugarska i kazahstanska, blago onom ko je 1991. otkrio The Beatlese.Ne bi nama rat napamet padao!” * * * Čitave obitelji odlaze. Ljudi odlaze odavde, zauvijek, u žurbi odvode djecu, kupe najnužnije, nestaju preko noći čitave zgrade, sve postaje Ljubija Rudnik. Ova će djeca rasti daleko odavde, i samo će video- viberom dolaziti. Zašto ne postoji politika koja bi samo to ponavljala, koja bi neprekidno pričala o biološkom nestajanju, o POTPUNO SVJESNOM NAPUŠTANJU IDENTITETA u ime elementarnih uvjeta za življenje. Virus je samo usporio sat, no još će se sve ubrzati.  Da, ukinuto je zajedničko viđenje stvarnosti. Politike ne odustaju od dijeljenja, feudalizacije, od teritorija, rase, vjere, nacije… Šta će ti toliko zemlje, čiko? I za ružu i za tebe dovoljna je saksija. * * * Prosto je. Epidemija je od grč. “epi” – iznad, i od “demos” – narod. Iznad naroda. Dakle, po samoj svojoj definiciji, epidemija je klasično političko pitanje. Ubrzavali smo svoje kretanje duž dvadesetog stoljeća, pa sad ne samo da možemo brzo obići planet, nego smo izgradili čitavu fatalnu mrežu za brzo kretanje virusa, i za njegove ubrzane mutacije. Al, nama je napamet još i rat pao. Komšija mi priča kako je cijena papira enormno porasla. Šteta je, veli, što ova naša Fabrika papira i celuloze pored Crvenog solitera ne radi, šta bi se mladih moglo zaposliti. Ne radi već trideset godina, moj komšo, od onoga jutra kada je jedna zemlja bila dovoljna da rodi drvo svakom papiru u knjizi. * * * Nestajači. Tako na koncu odosmo i mi na zapad, ali jedan po jedan. Mislili smo da će nas naša zemlja unijeti među relativno civiliziranija društva, ali dogodilo se da zemlja sama nas tjera, da želi ostati sama nakon ovoliko divljanja po njoj. Zapravo, problem je da li za nas na granici nešto završava, ili pak, kao što su to mislili Grci – granica jest ono od čega nešto započinje. Ekskurs. Cveletova (Miloš Cvetković, ratni fotograf iz Užica) snimka iz 1992. Užasne borbe kod Modriče, između Vojske Republike Srpske i HVO, tzv. bitka za koridor. Psihijatrijska bolnica Jakeš, koja je danima na samoj granici sudara zaraćenih. Selo Koprivna “pada iz ruke u ruku”. Dio bolnice preseljava medicinsko osoblje, dio ne uspijeva. Starica. Trese se od hladnoće. Oči poplavile od nesanice. Na sebi ima samo kaput od sive pseće kože. Nosi sa sobom kantu zemlje. Tvrdi da je njena. Iz bezubih usta jezik ispada i vuče se za njom. Klik. Zatim udar. Granica-linija se povlači. Brzo natrag, starica ostaje. Dva dana kasnije, samo kanta zemlje. Čiko.* * * U francuskom izrazu “la palanque” – ističe se, pored pukog prevoda “obrambeni zid”, i pojašnjenje koje ga prati – “utvrda od vertikalno zabodenih debala”! Palanka je štićeno polje, dakle, sinonim za sigurnost po cijenu zatvorenosti, možda sinonim i za toplinu, ali koja je izrasla u skučenosti. Epidemija i palanka. Leprozij, lazaret, izolatorij. “Iznad naroda” jest povod za povlačenje granice između zaraženih i zdravih. Povod za izoliranje, ograđivanje onih koje smo proglasili za ugrozu, za bolesne.Blagi ekskurs dva.Godine 2009. prestao je postojati “jugoslavenski paviljon” postavljen u Memorijalnom centru Auschwitz – Birkenau. Naime države nasljednice bivše zemlje nisu se ni oko čega mogli dogovoriti. Ni oko čega. Ni koliko su Židova isporučili u pakao, zajedno sa zaraženim “neprijateljima antifašistima”, niti odakle…Sve je sporno, osim da tih ljudi i njihovih potomaka nema. Beograd i Zagreb su se zajedno “očistili”. Sada bi da i u Auschwitzu naprave granicu. Na spomen mjestu za jedan, jedini dim. Sada će “jugoslavenski paviljon” biti ukinut, a prostor dodijeljen paviljonu Izraela, ili Rusije, koji imaju manjak prostora za pomen na svoje mrtve. Asteriksovo naselje u stripu, štiti se baš tako vertikalno zabodenim deblima, čiko. 

(zurnal.info)