Darko Cvijetić
Iz Crvenog solitera: Kuda plovi bijeli papirni brod
Nitko ne zna, nitko ne može znati tko su ti istinski sveci na kojima stoji svijet. Ako bi bila razotkrivena anonimnost, koja je sastavni dio njihove biti, oni više ništa ne bi značili.
Jesu li zapisi iz Crvenog solitera zapravo funeralije, posmrtni ujedi olovkom za papir, nakon jednog više od polustoljetnog naraštaja?
Borges pominje da postoje samo četiri teme koje književnost beskrajno varira:
prva je o ratu vođenom zbog lijepe žene, druga o povratniku iz rata, treća o čovjeku koji je ponio križ spasenja i četvrta o potrazi za Zlatnim runom. Moja su bilježenja neka kombinacija četiriju tema, tresak vratima o dogođeno.
Lj. mi kaže kako u snu ječim, dok ujutro pak sređujem košmare – pozorište (sjenke Radenka B. koje mi govore da sam zaboravio tekst uloge), voda Sane i pokojni frend Zlaja, koji dovikuje s druge strane obale, otac dok mi objašnjava zašto je važno imati kuću, rafali koji mi proparaju jedva natočeno mirno sanjanje, vojska, civili, djeca koja plaču, sirene bolničkih, policijskih, vatrogasnih auta…
Budim se umoran, taksativno košmare razvrstavam kao Borges književne teme.
Neće se ništa promijeniti.
Grenadiri će uvijek marširati, nacionalisti nositi zastave i vrištati na ulicama, mladići će zauvijek sanjati uniforme, Zlatno će runo izmicati tragačima, samo će Onaj koji nosi križ spasenja, uvijek iznova dolaziti na Lubanjište zadihan, i tako dočekati hropac u Urušalajmu – sunčevu bogogradu, kako je kazivao Učitelj.
* * *
Kao onaj brkajlija, iz druge čete, tada mladi dečko, koji je s prijateljem u ranu zoru odlazio postavljati protupješadijske mine na njivu, koja se u magli razlijegala između dvaju neprijateljskih linija.
Smijao mi se što sam dobio zadatak da smišljam lozinke (tenk, Tetovo, Trebinje…)
Danas jedini u selu ima traktor, pa svima prevrće zemlju u proljeće i glasno pjeva.
Taj je onaj Borgesov povratnik iz rata.
Zemlja ga dobro poznaje, sad već ima godina kad joj se i približava, a ona zna šta joj je napravio, šta je u nju sve posadio – od pšenice do minice.
I je li se netko kruha od njegove pšenice najeo ili je noge i utrobu izgubio, znaju to samo njegovi košmari, zna crnica dok sa sebe maglu razgrće i doziva s druge obale – Trebinje, Tetovo, tenk…!
* * *
Lamedvavnik je termin koji na jidišu označava jednoga od 36 skrivenih pravednika ili Tzadikim, koje spominju Kabala i židovski misticizam. Sam pojam je izveden iz hebrejskih slova Lamed (L) i Vav (V), čija zbrojena numerička vrijednost iznosi 36.
36 je dvaput 18, a u gematriji – židovskoj formi numerologije – 18 je broj života. Stoga jer je 36 = 2×18, taj broj reprezentira “dvostruk život”, piše Gershon Scholem.
Što to sad znači, taj “dvostruk život”?
Scholem piše da su posljednji vijekovi razvoja židovske mistike stvorili “beskrajno upečatljivu i u svijesti naroda duboko dopadljivu vrstu “skrivenog pravednika” (nistar). U svakom pokoljenju ima trideset šest pravednika na kojima počiva opstanak svijeta. U mističkoj varijanti ovog stava, oni postaju “skriveni pravednici”, to jest oni su, po prirodi stvari, skriveni za svoje bližnje, ali, još važnije - i za sebe same.” Ovdje dostaje nekoliko uskličnika.
Nitko ne zna, nitko ne može znati tko su ti istinski sveci na kojima stoji svijet.
Ako bi bila razotkrivena anonimnost, koja je sastavni dio njihove biti, oni više ništa ne bi značili.
Jedan od njih je, možda, Mesija, i samo zato što ga vrijeme nije dostojno, on ostaje skriven!
* * *
Scenografija za predstavu (koja nikada neće biti odigrana) - “Draga i Aleksandar”:
Četiri metra i dvadeset centimetara visok, metar širok drveni kalup u obliku pravoslavnog krsta, u koji će se usuti voda, potom sve zalediti u komori, u firmi “Prijedorčanka”, (koja posjeduje komore za zaleđivanje voća). Pred početak predstave, krst kamionom prevesti, objesiti, ispod staviti kofu.
Sve osvijetliti mlazom led-plavoga svjetla. Dužinom predstave krst lagano kaplje, otapa se kap po kap, izdiše u kantu, u koju je već istisnuta čitava tuba crvenila. Zaleđeni se krst tako prestvori u kantu mlake vode. I Kafka veli, da nesreća Quijoteova nije mašta, već Sancho Panza.
Kanta vode miruje, a onda pocrvenjuje u boju istisnutu iz tube, i blago prelijeva obode po sceni.
Po vodi u kanti, plovi bijeli papirni brod, guran staričjim dahom. Ili dječijim.
Borgesov križ spasenja, otkapan u vodu – na koju se nitko ne može zakovati, pa ni Onaj koji je skriven.
* * *
Dvije mlade djevojke, od možda dvadesetak godina, u maskirnim vojnim hlačama.
Žarko žele da izgledaju agresivno, zajebano. No, pokorno čekaju na raskrižju da semafor pokaže zeleno svjetlo. Iza njih djed, osamdesetgodišnjak, a majicom na kojoj piše “Manchester United.”
“Stvarnost će uvek služiti onom koji je opisuje.” B. Pekić, ČOVEK KOJI JE JEO SMRT
* * *
U Crvenom soliteru imamo dvije mačke koje se lijeno vuku hodnicima, noću ponekad nesnosno mijauču, ali i koje stanari povremeno hrane ostavljajući im hranu i vodu u kutijicama ili ostarjelim lončićima.
Nježne su, umiljate, kao s bakinih vilerovih goblena. Znaju se brzo za stanarom uvući i u lift,
(marke DAKA), i tako se dovesti i na deveti kat.
Neka ih, kaže Lj., zbog njih pacovi manje izlaze iz podruma. Uopće, manje se izlazi.
“Kada bi i dalje smišljao lozinke, rekao bi – mačo cure, štakori, Manchester.”
(zurnal.info)
