“Napiši nešto o Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu..."
Silovoljci, jest riječ koju često upotrebljava Slobodan Šnajder u remek djelu DOBA MJEDI, pa je odmah pomislim i olovkom ispišem u bilježnicu. Velikim slovima. Silovoljačka ulica, ima li takva?
Šnajderov junak jest “silovoljac”, (onaj koji je suprotnost dobrovoljcu/dragovoljcu), koji se “sam javlja” u ratnu jedinicu što upravo se sprema za odlazak na frontu, 1943., i to kao njemačka Waffen SS dopuna za Galiciju. Zapravo je prisilno odveden na istočnu frontu, ravno u smrt.
Možda da zapišem nešto o Silovoljačkoj?
Zar sudovi nisu sve rekli o “slučaju Dobrovoljačka”?
Nitko na koncu nije odgovoran za tu djecu, mlade oficire i civile JNA, koji su se povlačili iz sarajevske kasarne Bistrik, koji su brutalno napadnuti u toj ulici?
Ubijeni vojnici, desetine ranjenih i zarobljenih, koji su potom brutalno premlaćivani po zatvorima. Tako piše u dokumentima Međunarodnog suda. Suđeno je nekim ljudima u Den Haagu, ali nikada nije ništa dosuđeno, niti je ijedan čovjek proglašen krivim.
Tko su bili ubijeni?
“Legalne vojno-ratne mete”, po odluci suda - mladi vojnici JNA, mahom preostali srpski regruti, ponešto nižih oficira i civila koji su bili u radnom odnosu unutar kasarne. Izvlačili su se iz Bistrika, po dogovoru dvaju zaraćenih strana. Čak postoji i snimak.
Znamo, već tisuću puta kazano – ne postoji kolektivna krivica, postoji samo individualna krivica, ali i kolektivna moralna odgovornost!
No u tzv. ratnom pravu – imamo još i komandnu/zapovjednu odgovornost, odnosno krivicu višekomandujućeg, koji je odgovoran za postupanje svojih nižerangiranih ili potčinjenih vojnih lica.
Tužiteljstvo BiH iznova je otvorilo predmet nazvan po toj ulici, jer je došlo do novih saznanja?
Što uopće može se napisati o Dobrovoljačkoj, o dragovoljcima i silovoljcima, napose o “redovnovojcima”, koji su se u čitavom događaju zatekli užasnuti i nemoćni?
Jednoruka Senka iz “Što na podu spavaš” sada bi već imala 50 godina, samo da je postojala.
Potom popodne gledam televiziju, program WILD – NATIONAL GEOGRAPHIC, neku emisiju o lavovima i hijenama. Uključujem se svega desetak minuta, ali dovoljno da drhtavoruk i užasnut, ugasim tv.
Mlada lavica se vraća iz kratkog jutarnjeg neuspješnog lova. Nepromišljeno učinila je kobnu pogrešku -ostavila samo i nezaštićeno mladunče. Čopor hijena opkoljava mače, dave ga, brzo odnose i pojedu na rubu šume. Lavica je sada bijesna, traži hijene po šumi. Nalazi ih napokon, ali same ženku i mladu hijenicu. Munjevito koristi trenutak i obje ubija.
Mirno pojede majku hijenu, ali mladunče njezino ne dira, niti ga jede. Sjedne mirno uz mrtvo mladunče. Bude uz tijelo dok se posve ne ohladi. Zatim, a već je sumrak, lagano odlazi.
Pred jutro, odnekud se vraća čopor hijena, iz kojega su bili pojedena ženka i ukočeno hijenče.
Tad čine sumanutost.
Pojedu mrtvo mladunče.
Jedno od “novih saznanja” moglo bi biti da hijene ne jedu svoje potomstvo.
Živo.
* * *
Na gotovo svakom tv programu, postoji emisija o kuhanju, o jelima, receptima.
U jednom studiju voditeljica razgovara s poznatom zvijezdom koja demonstrira spremanje jela po receptu – “obareno srce lastavice i grlice u maslinovom ulju”!
U studiju su i muzičari koji pjevaju:
“da zna majka što je odoljen trava,
nikad sina ne bi ukopala”
P.S. odoljen trava ili macina trava.
* * *
Po Einsteinu, “vrijeme je iluzija koja tvrdoglavo opstaje”, i još – “imamo vrijeme, da nam se sve ne bi dogodilo odjednom.”
Ali, stvar je i do percepcije. U strahu, recimo redovnovojcima, vrijeme naglo usporava, kao što u igri vrijeme se oduzima, pri starenju ubrzava. Zato je rijetka slika starice koja se igra ili djeteta bez želje da je već odraslo. Pripada li šutnja vremenu, kako je svaki ton odsutna pauza?
Na koncu, pisanje je dementiranje dogođenog. Demontiranje dogođenog u dementiranje.
(Demon u rastavljanju dogođenog u zaboravljanje).
Zatim, a već je sumrak, sve odlazi.
Samo ratni zločin ne zastarijeva.
* * *
U drugoj epizodi, lavicu opkole hijenice.
Isprepadane dobrovoljke.
I ništa. Samo je gledaju.
Dok se posve ne ohladi.
(zurnal.info)