Iz Crvenog solitera: Djetinji osmijeh partizanskog prvoborca

U “Jutarnjem listu” čitam o djevojčici iz Spielbergovog filma “Schindlerova lista”.
Ona četverogodišnja djevojčica, sjećaš se, kažem Lj., čiji je crveni kaputić bio jedini u koloru, u inače crno bijelom filmu.
“Djevojčica u crvenom kaputiću”, tako su je zvali, odgovori mi sada Lj.
Zove se Oliwia Dabrowska, ima 32. godine, radi kao copywriter u Poljskoj. “U dva klika” nalazim je na Instagramu. Sada je “djevojka u žutom prsluku”, piše dalje Jutarnji list, i na poljsko-ukrajinskoj granici bukvalno provodi tjedne, pomažući istraumiranoj djeci, koja pristižu iz sata u sat. “Ne možete ni zamisliti košmar u očima ovih ljudi”, ponavlja ova nevjerojatna mlada žena. Sama je pokrenula humanitarnu akciju, te račun na koji se vrši uplata za pomoć djeci, piše Jutarnji.
Dabrowska nije bila tek mrlja boje na crno-bijeloj podlozi u Spielbergovom remekdjelu.
Kaputić je zapravo jedini ostao u boji!

Isprva crven kaputić, (pa ga je tako filmski Oscar Schindler i primjetio na djetetu na početku pogroma, potom na kraju pokolja, na ubijenoj curici s vrha brda leševa pobijenih krakowskih Židova) postao je žut prsluk, fluoresentan, e da bi baš bio – uočljiv!
Sve ostalo, uključujući odrastanje mlade Oliwie, ostalo je crno-bijelo. Ljude su ubijali onda, gotovo maštovito kao i sada.
Samo, sada je “djevojčica u crvenom kaputiću” postala Oskar Schindler, onaj koji u svojoj arci spašava svijet. Ona koja je zauvijek ostala vidljiva.
Kao i ona djevojčica i lift, iz Crvenog solitera, koji je sada žut i nevidljiv.
Stvari same promjene predznake pred sobom, i postanu suprotnoznačenjske.

Ništa nije učinjeno da se bombardiraju njemačke pruge, rekao je rezignirano jednom Spielberg, koje su tolike ljude odvezle u dim.

* * *

Diljem Francuske, diljem željezničkih postaja uzduž i poprijeko cijele zemlje postavili su, na nečiju nevjerojatnu ideju, glasovire, klavire dakle. I, ljudi sviraju. Prilaze, otvaraju pažljivo klavire, gledaju jesu li promatrani, potom odsviraju ton ili dva, nasmiju se.
Na svakoj stanici – muzika, koju može proizvesti bilo tko. I nijedan klavir nije oštećen.

Da pišem priče, sigurno bih napisao jednu o djevojčici koja putuje Francuskom, i svira na tim klavirima Chopina ili Brahmsa.
Valjda ne treba i da kažem, kada bih recimo pisao tu priču, da bi se završavala u metrou, gdje bi netko napokon otkrio da je curica gluhonijema, a da cijela ideja potakla je od njezinog oca.

* * *

Dječak koji je liznuo bateriju. Da provjeri je li “živa” i ima li je smisla vraćati u kućište džepne lampe.
Trzne se pokretom unatrag. Lampa uskoro zasvijetli. Vidljivost u njegovoj sobi naglo poraste, i on sada vidi razbacane igračke, plodove jutarnjeg igranja.

* * *

Pijanistički prsti mlade, nasmijane djevojke.
Koja mi na glavnoj ulici u ruke gura promotivni materijal za desničarku stranku. Papir je crven, jarko crven, da bi bio vidljiviji.
I, nijedan klavir nije oštećen, pomislim.

* * *

Tetak D. ima 97 godina i nepokretan leži već gotovo dvije godine. Ispred njega je veliki, blisko mu postavljen televizor. Skorašnje subote bilo je godinu dana od smrti tetke A., tatine sestre i D.-ove supruge. Imala je 93 godine u času odlaska.
(Tetak leži u polusnu, kao Jenta iz ”Knjiga Jakubovih” Olge Tokarczuk, tako uvijek pomislim kad god ga posjećujem.) Dakle, bila je godišnjica smrt tetkove deveset trogodišnje supruge, i rodbina se okupila - ogroman zapravo rod, sinovi, unuci, praunuci, odjednom pravim čudom na istom mjestu, i to nakon pandemije covid-19.
Toliko ljudi, svih mogućih godišta, kojima su tetak i tetka podarili postojanje. Svi su tu, zapričani, generacije se sudaraju, ljudi neki tek prvi puta se vide, pa se i upoznavaju, čude, razgledaju, misle i govore o smrti, godinama, bolestima, iskustvu, životima djece, vremenu. Blago sa strane promatram, pa mislim - vidi li Jenta ovo, raspoznaje je glasove, čuje li smijeh?

Odem k tetku u sobu.
Nevidljiv sam, ne primjećuje me, blago odignut, u poluležećem položaju na leđima, netremice gleda na televiziji - crtani film!
Nasmiješen je, duboku uronjen u radnju crtića, svom pažnjom usmjeren.

On, moj dobri tetak, s Kozare posljednji živi nosilac Partizanske spomenice iz 1941. godine, gleda “crtić” s djevojčicom u crvenom kaputiću, koja trčeći nosi balon.

* * *

Da pišeš priče, kaže Lj., evo šta bi ti sve predložila za priče:
tetak prvoborac iz Drugog rata, koji sad gleda crtane filmove, dok mu se “pred kućom igraju” potomci kao razbacane igračke nakon jutarnjeg igranja, potom nedjeljna posjeta amputiraca veterana zadnjeg rata obližnjem manastiru, pa ostarjeli pjesnik koji recitira pjesme u Zavodu za slijepe i slabovidne osobe…

Toliko tema nezapisanošću odveženih u dim.

(zurnal.info)