Iz Crvenog solitera: Kratka slova o čistoći

Kratka slova o čistoći. 

Ostao sam da bih izbrisao svako mjesto bez mene. 
Crveni soliter jest bilo koja zgrada socijalističkog proleterijata ranih sedamdesetih prošloga stoljeća, objašnjavao sam poljskom pjesniku. Možda bolje - bilo koja zgrada igdje ili ikad. 
Sitnica razlike jest uočiti da, recimo, skrivanje mladog čovjeka pogrešnog imena čitav rat u stanu, čini soliter poprištem antičke drame. Takva faktura od komšiluka pravi svijet, pravi mjesto sudara kometa, poremećaj u vremenu, kad komšije imaju instinkte pećinskih sudbinara, gdje sve ljudskosti pucaju kao u Birkenau, kao u Jasenovcu, pojavljuju se ljudi koji odjednom tvrde da su oni MI! 

Još nešto, “spavati na podu” i “voziti se liftom” - jesu suprotnosti, odgovara mi. Poljski pjesnik.
Snijeg je dobro pazio da ne padne, po mrtvoj noćnoj straži. Himenica je paraolimpijska imenica. 
Ušao sam u 55. godinu života, lagano pada mrak po paleti, tuba po tuba bijele boje je viška.

* * * 

Glumac koji govori mora napipati razliku između misli i rečenice, govorio je učitelj. 
Naučenu rečenicu može svatko iz-govoriti. Misao, mon ami, misao međutim ne. 
Misao moraš dugo analizirati, čuvati u šutnji, otvarati je, milovati, utopljavati, e da bi ti se sa zahvalnošću osmjehnula. Samo osmjehnula. To je milost. Misao izlazi iz kompletnog tijela, i srca i glave. 
Vraški je posao doista je iznijeti na scenu, kad imaš bogatu, dugu i k tome oscilirajuću rečenicu poput Krležine, koja je opet pametna, duhovita ili britko ironična. Govorenje misli, ovisi i o želji napisanog da ga se izgovori, nekom. 
Milijarde pjesnika misli da se rimuju riječi. 
Jebi ga, mon ami, rimuju se misli. Vežu ruke rimenjem. 
Govorenje Becketta osiromašenim riječima, ništa nije manje vraški posao, govorio je.

* * * 

Jedan kod nas na selu preživio strijeljanje. 
Umro neki dan od korone, na respiratoru, kao klen gušen razrogačenih očiju. 
Kao promašeni meci. Rogačenih očiju. 

* * *  

U najsiromašnijoj zemlji Europe, politika straha, fobokracija, doživljava svoje vrhunce koji mogu glave koštati upravo biološki opstanak. Fobokracija upravlja životima i usmjerena je prema gotovo svemu, prema samima sebi. Ali, biološko nestajanje je ples smrti, na taktove fobokratskog drila dugog tri desetljeća. Imamo samoubojstvo sindromom Kalimera – to jest nepravda, ali to nije dovoljno za opstanak. Pasolini je, kažu, u raznim dokumentima rubriku NACIONALNOST ispunjavao rečenicom – stid me je što sam Talijan. 
Tako počinju velika slova o čistoći. 


* * * 

Svih Sedam strahova u Schindlerovom liftu: 
2004. Meandarmedia, Zagreb, 513 str. Naslov originala: Heldenplatz
Prevoditelj: Snješka Knežević i Sead Muhamedagić
 
Dunja Dragojević, pogovor : 
Trg heroja praizveden je u Beču 4. studenoga 1988, 50 godina nakon “pripojenja” Austrije Njemačkoj, godine koja se u Austriji obilježavala kao spomen-godina opomene i prisjećanja na događaje iz ožujka 1938. te je izazvao nezapamćen skandal u povijesti austrijskog poslijeratnog kazališta. Taj Bernhardov komad shvaćen je, naime, kao uvreda austrijske države i napad na nju, pa su političari tražili da se premijera otkaže, da se autor progna iz zemlje, a tadašnji intendant Burgtheatra i redatelj bečke praizvedbe Claus Peymann smijeni po hitnom postupku. Za goleme razmjere skandala svakako je bila zaslužna i činjenica da je taj komad bio napisan po narudžbi “svetog hrama austrijske kazališne umjetnosti”, bečkog Burgtheatera, a povodom njegovog 100. rođendana. Trg heroja posljednji je Bernhardov dramski komad i njegov konačni obračun s domovinom koja je uvijek bila jedna od središnjih tema autorova stvaralaštva.

Skandal oko Trga heroja počeo se rađati gotovo dva mjeseca prije praizvedbe komada kada su bez dopuštenja nakladnika objavljeni neautorizirani ulomci iz toga Bernhardovog djela u kojima se o austrijskom narodu govori kao o “šest i pol milijuna debila i manijaka” i iz kojih se moglo iščitati da “u Beču ima više nacista nego trideset i osme”. Na reakcije nije trebalo dugo čekati. I iako nitko nije poznavao kompletan tekst, gotovo svi istaknuti austrijski političari javili su se za riječ u slučaju Trga heroja. I dok su se tadašnji savezni kancelar Franz Vranitzky i ministrica obrazovanja Hilde Hawlicek zalagali za temeljno pravo umjetnosti na slobodu i za izvedbu komada, čuli su se brojni glasovi koji su tražili zabranu predstave. Tadašnji vicekancelar Alois Mock tražio je da se spriječi premijera i predstava skine s repertoara Burgtheatra s argumentom da jedna ovakva predstava ne može biti financirana sredstvima iz državne blagajne, tj. novcem poreznih platiša koje se u njoj besramno vrijeđaju. I predsjednik Austrije, Kurt Waldheim, vidio je u Trgu heroja zloupotrebu demokracije i “grubu uvredu austrijskog naroda”, a perjanica desničarske Slobodarske stranke Austrije, Jörg Haider, zahtijevao je da se Peymanna istjera iz Beča riječima: “Van iz Beča s tom ništarijom!”

Premijera je ipak održana s oko tri tjedna zakašnjenja i uz demonstracije ispred Burgtheatra. Žučna javna rasprava oko Trga heroja pobrinula se, kako to obično biva, za dobru prodaju karata a Thomasa Bernharda publika je nakon premijere nagradila 40-minutnim pljeskom.

* * * 

Kaže mi Lj. – pa talijanski kritičar tvoje priče poredi s Babeljovim, a njemački s Schultzovim, više od toga baš je teško dobaciti. 
Trebao sam se snimiti kako joj odgovaram da je jednog strijeljao NKVD, a drugog kao psa ubio njemački esesovac na ulici. Dug jednobojan kadar.
Promašeni meci o čistoći? 

(zurnal.info)