IZ CRVENOG SOLITERA: Podovi za spavanje

Kolika tuga je savladala ovaj strašni svijet. Crveni soliteri se množe po Harkovu, po Mariupolju, po Lavovu, Crveni soliteri su davno odzidani po Minsku, po Rusiji, po Siriji, po Iraku, Afganistanu.
Negdje su to trinaestokatnice, negdje pedesetokatnice, negdje pak kućice, izbice, pećine, kolibe…
Crvenih solitera po Bosni ima svaka varoš što se sada preimenuje u grad, Crveni soliteri su markeri naše nemogućnosti da ljudsko lice bude srž naše sjenke. Mogu zamisliti neku Olgu, neku Evgeniju, nekog Sergeja kojima se život raspada pred očima, vrijednosti se ruše u sebe, obitelji raspadaju, identiteti se razvaljuju – i više ne znaju tko su, kojim jezikom govore, zašto su krivi, zašto njihovo dijete krstareća raketa uznosi u nebo…A sve smo to već vidjeli, i to ovdje, u ovoj zemlji bola koja nije u stanju taj jad umiriti niti nakon četvrtine stoljeća. I neće nikad. Kao što milijuni ljudi neće nikada više biti isti, nikada više neće moći spavati, radovati se, imati toplu sobu, kruh…

Podovi za spavanje, kaže moja Lj.

Očevi plaču i šalju sinove da ratuju u bivšoj istoj zemlji, istovjerne da ubijaju.
I uvijek je isto – amor patriae tollit ingenium / patriotizam naš lišava razuma.
Ruski jezik, ukrajinski jezik, bjeloruski jezik, jezik, jezik, jezik, identitet, identitet, identitet (a ti koji si, čiji si, koja te mater rodila, što si dopustio da te ta majka rodi, zašto si dozvolio da te taj otac sinom zove?).  A sve kao da smo mogli birati, sve kao da može postojati njemačka smrt, albanska smrt, iračka ili korejska. Ima li Tajvan Crvene solitere, jesu li i u čikaškom getu crvene zgrade, jesu li crvi za glodanje mojih kostiju već rodili se kao srpskohrvatski crvi ili samo crvi za kostoogoljavanje?
Postoje li španjolske ruže, zna li vino da je crnogorsko, krije li šuma da je japanska, boje li se slovenački golubovi austrijskih, zna li gas da je ruski i da Nijemca grije, bira li raketa samo ukrajinsku djecu… Kakav bi stih danas napisao Mandeljštam, šta bi to komponirao Prokofjev, zna li književnost da je Gogolj Ukrajinac, da su “Mrtve duše” mrtve duše, da je Bulgakov Kijevljanin, kako Bog mrtvo dijete razlikuje od mrtva djeteta, kako bi Babelj danas opisao Odesu, da li bi vrištala Ana Ahmatova, čiji konopac bi vrat lomio Marini Cvetajevoj, zna li Puškinov stih da nije Puškin bjelac bio, zna li Gulag da je Staljin Gruzijac…?
I kako, da je samo nebo jedno, kako da je samo oblak svačiji, kad ni voda nije svačija, ni sat nije svačiji, ni note nisu svačije, ni zemlja nije…?
A tek krv, pa limfa ima bošnjačka, jetra kineska, virus američki, suza palestinska, brada židovska, nokti švedski ili pluća kanadska.
 
Zato ljudi nema. Nema ih, mili Rođa Raskoljnikov.
Zna li Crvena Armija da sada ona ruši Harkov, zna li Crvena Armija koliko Ukrajinaca je poginulo da bi ona ostala Crvena, kao soliter što je Crven?!
Da, podovi za spavanje sve su tvrđi a spavača nesaničara sve više, svijet se uvećao za more jedno nesanice, za desetine tisuća mrtvih duša, probuđenih samo da obnove smrt svojih predaka.
A što to predaci predaju - krvavice, deenkaove, gene u moždini, klokotanje po jetrama, plućno pištanje?

Boli me, majko, što bi ljudi oko mene da ne kažem da sam ti meso, boli me, tata, što bi ljudi oko mene da ti se sjenke odreknem, boli me, Bože moj, ekser iz Tvoga dlana od rimskog što je čelika.
Kako Ti Oca svoga zoveš, kako Ti mater svoju zazivaš, kako bratu svojem ime znaš, kad je zoru s tropjevnim pijetlom zazivao?  

* * *

“Sve je puta. Ali kad biste nekome djetetu”, kaže moj Učitelj, “postavili pitanje iz matematike, u drugom razredu, koliko je - nebo puta dva plus četiri, ne bi znalo da vam odgovori.
Znate zašto? Zato što nebo raste iznad trave, a ne u visini naših očiju.”

* * *

Više nitko nema potrebu domišljati, a tek braniti svojost neke ideje, razvijati je, biti ona, možda bih Učitelju pognute glave kazao.
Nešto kao - tiha baka na palijativnoj skrbi, koja je mladoj časnoj sestri pričala krišom, kako su u zemunicama u šumi krili se u onom ratu od ustaša, koji su željeznim dugim bodežima tražili žive iz tek spaljenog sela. Sedmoro njih se krilo.
Dlanom preko usta držala svoju bebu od pet mjeseci i šest dana.
I držala i držala, i udavila, i ridala, i u zemunicu bebu ukopala, u svojoj košulji.

 „Svake noći meni taj mali, plav sav dolazi, i šapuće – ne bi ja majko ni zucnuo, što me majo ubi, što mi čeljust zdrobi?“
A onda su, jedno jutro, baku umrlu našli, s ustima punim jastuka.
Nema puno do te šume sa zemunicama, evo vas časna može i odvesti. 

Eto, kako je Nebo odmah iznad trave.

* * *

“Denkverbot” jest strašna njemačka riječ za “zabranu mišljenja”.
Svojedobno je obilato korišćena u doba kada je i smišljena, za doba nacizma, kad je rječnik imao funkcije obilježavanja radi eksterminiranja.
Otkuda ta riječ opet, sada prestupivši iz njemačkoga jezika u druge.
Eto je posvuda.
A znamo, trgovati ne možemo ni zvijezdama, ni kišama, ni vodom ne možemo, ni zemljom – jer smo zemlja, ni vatrom, ni tumorom koji nam razjeda utrobu.
Ostaje taj rat znakovima, rat u semiosferi, pa se negdje ni rat ne smije više nekažnjeno ratom zvati.

Zato se to ubojstvom možda i ne može imenovati, mili Rođenjka Raskoljnikov.
Možda je ta baka sama sjekiru dozvala, dlanom preko usta?

(zurnal.info)