Iz Crvenog solitera: Bezruki

Jer glagol jestati nema prošlo, kao niti buduće vrijeme, brate moj, govorio je Učitelj.
Budi dorastao daru koji si dobio. Kao oni ekspedicijski planinari koji odlaze osvajati najviše planine na svijetu, pa prije samog putovanja na krovove, idu na poklonjenje svetim ljudima, monasima, koji ih molitvom pomazaju kao i plemenitom, osvećenom vodom, koji ih okade uzvišenim mirisom, e da bi gore, (možda, o, možda!) doista se sreli s licem Onoga koji sve nosi, da ne bi nečisti došli. Jer gore, na hladnim krovovima, ne biva se bez iskustva pustinje i pijeska među nožnim prstima.

Pa se sjetim pasusa (koji sam pročitao u prijevodu s engleskog Milice Jovanović iz “London review of Books”) Jamesa Meeka, njegov zapis o sada ukrajinskim ruševinama – “iz Austerlitza", W. G. Sebalda:
"Nikome pri zdravoj pameti ne mogu se dopadati džinovska zdanja poput Palate pravde na starom Brdu vješala u Briselu. U najboljem slučaju zurimo u njih u čudu, koje je po sebi nagovještaj užasa, jer instinktivno znamo da ogromne građevine bacaju senku vlastitog uništenja i da su od početka oblikovane kao buduće ruševine.”

Tako pišem. Na devetom katu Crvenog solitera, visok koliko je visoka moja kelija.
Nitkost, jugoslavenskost, srpskost, hrvatskost, bosanskost. Same kosti. Dan će Pobjede biti polovica bijede.
Pa i nitkost – nit kost, malo mesa, koje o niti visi na pustinji.

* * *

Jesenska šuma je jasenovac, kao bagremova bagremik ili javorova javorik, ili višnje višnjik. Naša klonulost, naša klanuća, naši ekshumatorluci, naši tabutići, naša groboobožavanja (ili pak skrivanja grobova), sve se to tako neumorno ponavlja – stalno i stalo, iznova i iznova.
Molim te, pročitaj dvaput: još nisu pronađeni svi ostaci poginulih vojnika Crvene armije iz okolice grada Kijeva iz Drugoga velikog rata! A već novi mrtvi oko grada čekaju, na red doći ne mogu.
Spomenici, brate moj, jedan drugog hvataju za vratove i istišću si broncu na usta.

Nama se i brdo zove kosa. Bilo Biljanina ili Jakarina ili Bukova. Tako pišem. Kako rane postaju ranci. Kako brojevi pušaka računaju na regrutski zategnute krevete. Kako barokni toranj kijevske svete Sofije, u plavim, bijelim i zlatnim bojama, cakli se kao daleki odziv Aje Sofije, kao na visokoj planini zaleđen jek, dolazeći od pijeska.
Jer ti si Netkost, daru svojem dorasli, Onaj koji je sav nošen.

* * *

A dobar k’o kruh, opak kao bosanski komšija, crvlji bog čudi se nečijem krečenju mladog jabukovog sada: pa sami dječaci, kao iz evidencije seoske babice, “kriegskinderi” – djeca rata puta noćnih drhtanja, ruke im se već u materinjim utrobama tresu, rode se već iskrljušteni, bačeni na pustinjsku vrelinu, ranci koji prenose ranu dalekom dolazniku, Onome koje sve nosi.

* * *

Gradić se zove Bezruki (!?).

U okolici je Harkiva. The New York Times piše, kako je pala granata u dvorište neke porodice. Točno na mjesto gdje se igraju djeca. Ali, bila je noć, i djeca su spavala, nakon toplog i mirnoga dana. I nije eksplodirala. Ali ova raketa je drukčija, ona ne eksplodira odmah, ona izbacuje dva tuceta malih mina, koje eksplodiraju u intervalima, šireći smrt satima nakon što su pale na tlo. To je PTM-1S, nagazna mina koja raspršuje svoje streljivo. Tokom narednoga dana, u intervalima (kako je porodica navela) od oko 50 minuta, čule su se detonacije. U svakoj mini im ugrađen uređaj za aktiviranje u određeno vrijeme, pri određenom intervalu, a sve u roku 24 sata.
Aktiviraju se ako ih se miče ili ako ih se ostavi, eksplodiraju kada im je određeno. Riječ je o oružju koje nimalo ne izgleda zlokobno, ali je podmuklo, smrtonosno i vraški opasno. Zapravo su to zelene cijevi, veličine litre boce mineralne vode, punjene s 1,3 kg eksploziva. Kombinacija najgorih atributa kazetnog streljiva i nagaznih mina. Također, imaju izuzetno senzorirane osigurače koji se aktiviraju kada ih ljudi podignu. Gradić Bezruki zasut je jedne noći s PTM-1S.

Kako bi taj gradić nosio drukčije ime? I čime bi bio nošen?

* * *

Ne napuštaj ni jednu rečenicu. Sačekaj, da dalje u tekstu, nakon nekoga vremena, čuješ njezin pravi zvuk – ono što si prvo pročitao bio je tek odjek.
Sačekaj, ne ostavljaj, budi strpljiv, brate moj.
Neke su pogrbljene od duge šutnje, od duge šetnje kroz tekst, neke su mucave, neugledne, izgledom zavaravaju, dozivaju za kasnije. Kad dorasteš daru, da ga možeš vratiti.

Zovu li u Bezrukom babice isto tvorci angela, kao u jednom bosanskom gradiću?
U njemu dva dječaka kamenjem gađaju osinjak, a dvije lastavice ih promatraju prije nego se otisnu visoko u svoju nevažnost, (nit kosti, nit kože).

* * *

I.  je od djetinjstva pravio zidne satove, drvene, iz hobija.
Vremenom ih je zavolio, pa ih je pravio sve više, sve raznovrsnije, i sve više satogradnja postajala mu je posao, a sve manje znatiželja. Bivao je sve precizniji, usavršavao je satove iz sata u sat, iz dana u dan, iz godine u godinu. Tako je imao 24 godine kada je otišao u rat, 28 kada se vratio, s jednom rukom manje. Nastavio je, nakon nekoga vremena, ponovo satogradnju, časovničarenje, ali je sve više ostavljao da velika kazaljka kasni po minut za malom, nanoseći joj nedostajuću, tzv. fantomsku bol.

Bezruki I. jednom je tako sebi napravio zidnu uru, smrtnu uru, začepljeno zaortano srce, koje je dugo čekalo da mu iscuri pijesak.

Tako pišem. Slavenskošću svojom pomazan. 

(zurnal.info)