Iz Crvenog solitera: PTSP u kratkim crtama

Boginja postmoderne jest poludjela Mnemozina, boginja sjećanja, pisao je Ihab Hassan. 
Ona koja se osvrće, koja čuva sjećanje, ali poludjela, kojoj se sve pamćenje poremetilo, uneredilo, alchajmerovalo, pa je čudno i varljivo, nepouzdano i hipnotično. Današnjica kao da je postpostmoderna, odnosno izvjesna Mnemozina, ali nakon psihijatrijskog tretmana, potopljena medikamentima u stanje obamrlosti, šutnje, gotovo umirujuće osjećanje ničega. Silina historičara razgrće historijske materijale kako hoće, pa imamo živuće usporedne interpretacije dogođenog i društveno upamtljivog. 
Sve se umirilo, budućnost se okrenula prema prošlosti od straha, svijet se upravo suočava s faktom da jedan virus i u 21. stoljeću može oduvati ljude s majčice, koja se već zajapurila od bijesa. Podjednako je masku nositi i oko Crvenog solitera, kao i Crvenog trga, ili na Manhattanu, u Veneciji kao i u Tokiju. Smanjeni je svijet, i vruć od informacija koje jedni drugima šaljemo, gdje je nemoguće razdvojiti lažne od pravih, bitne od nevažnih. Počela je bitka za kisik, bitka za disanje, respiratorni užas napokon je obuzeo sjekire na putu ka šumi. Bitka za resurse disanja, gdje je virus kao ugalj, grije ali ne da disati. 
Sad i komšiluk iz Crvenog dijeli istu navadu življenja na majčici sa Šangajčanima, Moskovljanima, Jeruzalemljanima; ljudi nose maske preko usta, (kosooki ili crni), ljudi tipkaju u mobilne, (u Siriji kao i pored Azurne obale ili Taibove baste). 
S takvom Mnemozinom valja se nagoditi, probuditi sebe za nju. Naučiti se insektualizaciji od svakoga Samse kojeg sretneš. Kao i da si stalno na vrhu svog svijeta.

Tako sam pokušao objasniti sinu da je bog jedan, rekao je. 

* * * 

Gotovo svako jutro Zlaja ribari, poznaje vodi svaki kut, ne može od njega ni kap Sane postati pahulja, da on ne zna, da mu Sana nije javila. Nosi veliki ruksak u kom je sve potrebno, kao za mjesec dana ratišta. 
Ima duboke čizme, skoro do prepona. Zlaja K., s neizbježnom cigaretom, duge sijede kose vezane u konjski rep. Gledajući ga s obale dok stoji posred rijeke, vidim kako mu ledena voda lomi noge i leluja ih površinom. Dok govori, u sjenku mu kroz usta ulazi voda. 
Cugamo ponekad pivu pored vode, bacimo koju ribu na roštilj. Skoro pominjemo Mikija Grka, onog što je čuvao dvoranu Mladost i bio drugar sa svakom generacijom. Miki Grk (Dimitrije Parliaris) je bio legenda gradska, drugar sa svim generacijama koje su se na školskim odmorima vrzmale oko srednjoškolskog centra. Otac mu je bio pravi Grk, pukovnik, dobrovoljac u partizanima, pa su Mikija Grkom svi zvali. 
Umro je prije nekoliko godina, valjda 2018. u bijedi, odbačen. A za vrijeme rata, zahvaljujući tome što je znao grčki jezik, stalno su ga uzimali za prevoditelja kad god je neka delegacija išla u Grčku, a i bio je prevoditelj grčkom arhimandritu Partenijusu, kada god bi grčka, pravoslavna delegacija ovamo dolazila i donosila pomoć u hrani, odjeći i slatkišima za djecu. Svi su ga poslije zaboravili. 
(Naravno, i Grci). 
Zahvaljujući Mikiju, tko zna koliko djece je u ratu prvi put vidjelo i jelo slatkiše. A njemu baš zbog šećera, pred smrt, obje noge odrezali, do iznad koljena. Svi ga brzo zaboravili, neurednog, nasmijanog, usporenog. Čisto svjetlo. Umro gladan i u bijedi, potpuno sam, isključili mu i struju, zbog duga. 
Zlaja zatim navlači čizme, i odlazi opet u vodu, do iznad koljena. 

A i sportska dvorana se ne zove više Mladost, dobacuje bez okreta iz Sane.  

* * * 

Radi se o tome da nema sna, danima. Noćima. A zapravo te užasan strah da spavaš, jer onda sanjaš, a tome baš ništa ne možeš. I vraćaju ti se lica, njihova nasmijanost, nešto je moglo drugačije, mogli smo mi mrtvi šetati nekome po noćnim morama. 
Dan izguravaš, uglavnom ne misliš ni o čemu previše važnom, iako sve češće osjećaš bezrazložan umor, i opet čekaš da napokon legneš. Tako u krug. Svaka riječ Tore ima 160 000 lica, smisaonih slojeva ili ulaza. Možemo li ikada išta ikome reći? 
Što bude s onim što je jezikom neobuhvatljivo, a isto je JA. Sjećanje na rat je jebeno. Prašina vađena iz oka, isto je mokra. Pamćenje je kao slika koja nestaje točno onako kako je nastajala, crticu po crticu, sloj po sloj, sve nerazgovjetnije. Poludjela Mnemozina je odlična za opis. 
To je moj PTSP u kratkim crtama, rekao je. 
One, na koje smo pucali tog popodneva, sanjam najčešće. I više nisam siguran jel’ se sve baš odigralo onako kako se odigralo? Možda ja i nisam pucao, bilo je prebrzo, već me lik nišanio. 
Jeste me nišanio, to je stoposto; bio sam brži, i to je to. Jebeno je i što sam ga upamtio. 
Koliko sam samo ljudi zaboravio, a on mi k’o nacrtan pred očima. 
I jedna baka. 
Na traktoru, prikolici. Stalno je pominjem. 
Sjedi baba pored lijesa, sanduka, koji je već načet zemljom, ali svježe iskopan. 
Djed vozi traktor, sporo, u koloni vozila iz Krajine, preko Novog i Prijedora za Banja Luku. Ogromna je vrućina, sljepljujuća, ’95. Nema kisika za disanje. Baka sjedi u prikolici, uz lijes s tijelom poginulog sina prije dvije godine. Nisu htjeli jedinca sina ostaviti. Iskopali ga. Njih dvoje sami, u zoru. Pa na traktor. 
Zaboravio sam lice i bake i djeda, ali lice mrtvog vojnika, njihovog sina, koje nisam ni vidio, nikada neću zaboraviti. Ono se mijenja kako ja starim, rekao je.

I Žižek je neki dan ispljunuo da smo u postljudskome dobu. A i Mnemozina je, rođeni, oduvijek bila luda.

* * * 

Odražen golub dok pije vodu u lokvi. 
Na obodu pod mostom, Obradov mali prodaje pijavice koje je jutros nakon kiše zorom skupljao u lončić. Kupuju ribari koji pojedinačno, u razmaku pristižu. Kruh u mrvicama nose sa sobom. 

Bog je jedan, ima i slatkiše, mladost, i noge ispod koljena. 

(zurnal.info)