Iz Crvenog solitera: Kad ptice pjevaju istu pjesmu

U znanstvenom časopisu čitam tekst o Davidu Kunu, o zvuku, o pjevanju ptica. Prava elegija, koliko bola u tim nevjerojatnim zapisima o pjevanju. David je Kun dugo boravio na havajskom otoku Kauai. 
Kada je David Kun, prije tridesetak godina, ujutro slušao pjev ptica, čuo je i po zvuku mogao prepoznati gotovo svaku od mnogih različitih vrsta koje su naseljavale taj dio Havaja. 
Međutim danas, eh međutim danas. 
Kun beznadno govori o tome kako su šume danas neusporedivo tiše, i još, da ptice pjevaju gotovo iste pjesme, da ih je vrlo teško prepoznavati po cvrkutu. 
(Cvrkuti su nestali u twitovima, dodao bi cinik.)
Pokrenuta su znanstvena istraživanja potaknuta zabrinutošću i šokiranošću Davida Kuna. Znanstvenici su se fokusirali na tri vrste havajskih ptica pjevačica, ja ih jedva prepisujem – anianiau, amakihi i akeke. 
Uskoro su i sami bili šokirani: ptice sada pjevaju slične pjesme, sa puno manje složenim vokalnim signalima. A sve zbog opadanja populacije i sve manjih razlika među njima. 
Znanstvenica Kristhine Pakstone o svemu je objavila rad u “Royal Society Open Science”.” Problem je puno ozbiljniji od samoga nestanka lijepih pjesama”, ističe. “Pjevanje ptica igra važnu ulogu u privlačenju partnera, u komuniciranju vezanom za hranu, u blagovremenom upozoravanju od opasnosti, o odluci za gniježđenje.” Kad pjesma utihne, sposobnost za opstankom nestaje. Zrele ptice trebaju prenijeti repertoar pjesama potomcima. Ako mlade ptice to ne čuju, neće ih znati.
Jednostavno, ptice su počele pjevati istu pjesmu. 
Gubici u pticama su povezani s klimatskim promjenama, dakako, ali puno više s ljudima. Ljudi su dovodili iz Europe svoje ljubimce. U kavezima, dakako. Pored novih pjesama, s novim pticama stigla je ptičja malarija, slučajno uvezeni komarci, domaće ptice su bježale u dubinu havajskih šuma, sve više pojednostavljivavši svoje pjesme da bi se uopće mogli čuti, pariti, hraniti…

I tako, notu po notu, kajdanku po kajdanku, gnijezdo za gnijezdom. 

* * * 

Ako nemaš svoje meso, nema ti što umrijeti, rekla je. 
I tako kajdanku po kajdanku, etidu po etidu. 

* * * 

Ono što se nekada zvalo trivijalnom literaturom, što bi dakle bilo neobjavljivo danas, općevažeća je književnost, još je rekla Lj. Tako se ostvaruje nečije proroštvo - da knjigu neće uništiti hitlerijanski odabir za lomaču, nego upravo gomilanje, da vatra započinje od previše kisika na šibici malenog uma beskrajne nepismenosti. 
“I sutra je… objed.” Ta dražesno strašna replika iz razgovora Mare i Kate iz “Sutona” Ive Vojnovića, nikako da se odluči je li lakše izgovoriva Angelu ili Luciferu, dodala je. “Vidiš da smo k’o te ptice s Havaja, sve dublje i dublje u Crvenom soliteru, sve samlji.”

I tako notu po notu, kašiku po kašiku. 

* * * 

Nevjerojatni pozorišni redatelj Marko Misirača, stanovnik je, bezdomnik, stranac svih zemalja nastalih od komada domovine. Marko je onakav umjetnik kakav sam oduvijek mislio da umjetnici imaju i biti. Mudar, staložen, naoružan neutaživom glađu za znanjem, Marko je monah koji se kreće između samostana, bogomolja – teatara diljem jugoslavenske ruševine, i svaki hram daruje hodočasničkim strpljenjem. I nije dakako uopće važno režira li Marko u Mostaru, Tuzli, Beogradu, Banja Luci, Kragujevcu, Kopru, Prijedoru, Subotici ili Somboru, važno je koliko stranca domaćin vidi, a koliko stranca domaćin prepoznaje kao sebe, kao lice svojega boga. 
Marko je onaj u kojega vjeruje pozorište. Pozorište postoji od onoga koji je kao Marko. 
Silnovjerujući u čaroliju, e ti, znaju koliko smrti ima u svakoj benjaminovski žalobnoj igri. Biti Markov prijatelj može opet biti samo stranac, onaj bezidentitaran, samotan, posvećenik u ništavilo trenutka. 
Jer teatar traje samo trenutak, a za trenutak žive bezumnici, lunatici, lutalice…Zato je Marko Misirača bezdomovnik, a svaki teatar mu je utočište. I tiho mjesto za molitvu. Nema takvih ljudi puno, samo se pojave, kao jedan od onih tridesetšest pravednika, čisti cadik nistar, na čijim leđima počiva nevinost i dobrota svijeta. Svaka Markova predstava je poziv na malu svečanost, na radost u tami grandioznosti svakoga hrama Melpomeninog, i Talijinog, o naravno. 
Slijedeći misao Konstantinovića o nemogućnosti tragedije u palanci, uočimo odmah kako palanka nakaradno voli Taliju, surovom nametnutom ljubavlju, jer Melpomenin osmijeh od svijeta je koji palanka prezire. Zato je Markova misija uvijek među prezrenima i za prezrene, čak i kada oni to ne znaju i kamenja se laćaju, kao i onda kada se smiju i ogrću ga lovorikom. Pozorište ima samo takve kao Marko, bez njih bi se srušilo u prašinu banalnosti, sljepoće za vrijeme u kojemu jeste. Imao sam čast biti u Markovim predstavama glumac (u Djelidbi, recimo, ili Trima sestrama), biti mu suradni dramaturg, asistent, pomoćnik, i vidjeti s koliko ljubavi i strpljenja posvećuje sebe svakoj riječi koja ima namjeru izgovorenom biti. Našli smo se na Šejkinom Đubrištu, kao utvare koje noću pohode prazna kazališta i mrmolje dekorskom stiroporu o kamenim kulama.
I tako, gnijezdo po gnijezdo, scenu po scenu, zavjesu po spuštenu zavjesu. 

* * * 

Mark Kuin je britanski konceptualni umjetnik kojemu je tadašnji gradonačelnik New Yorka Rudy Giulliani, zabranio izložbu, neke 2001. godine. Radilo se o grupnoj izložbi mladih britanskih umjetnika pod imenom Senzacija. Ujko Rudy posebice se ostrvio na Kuina, vidno šokiran. A čime je to gradonačelnik Jabuke bio frapiran? 
Pa radom Marka Kuina – Self, odnosno zamrznutom replikom Kuinove glave, koju je umjetnik napravio od sedam litara sopstvene krvi! Kasnije će Kuin postati svjetska senzacija i izlagati, recimo, model glave svojeg tek rođenog sina Lucasa, i to od majčine placente u kojoj je boravio devet mjeseci. Na silne optužbe da je, između ostalog, opsjednut sobom, Mark je odgovorio: “Kritičari su posve promašili poantu. Ideja je da sam i ja sam ličnost, koja sebe može uzeti doslovce kao predmet razmatranja”. 

I tako cenzor Rudy, po cenzor Rudy, svi bi da smanje repertoar pjesama potomcima. 
Twitovi su nestali u graktanjima.

(zurnal.info)