Iz Crvenog solitera: Svijet je davno dovršena priča

Dopisujem se s izvrsnom i dragom N. V. iz Beograda. (Pisma stižu u Crveni soliter, iako je poštar Caka davno u penziji.) Svaki njezin izvještaj, kako ga naziva(mo), volim iščekivati. Pišem joj tako skoro, pomalo nadobudno, tek sada to vidim: 

“Izbjegavam čitati svoje knjige koliko mogu, mislim jadan, da će naredna napisana rečenica uvijek biti ta zbog koje grebem noktima po oblacima i licima koja vidim, pa i svoje. To bi trebalo da je vjera, bar je tako zamišljam. Puno slijeposti i začuđenosti koja brine. A kada pak mi se to dogodi, (ne vjera nego čitanje bivše pjesme), imam neki oblik straha, dubokog, nalet tame u grudni koš. I u taj likvor u glavi, kome sam vjerovao da će mi spasiti oca... Strah je svuda, u svakoj rečenici, svakoj riječi. Zato i govorimo. 
Pobjegao sam pozorištu. Kao da se odlomilo od mene, fantazija koju sam pet desetljeća proganjao. Festivali teatara, kao i u posljednje vrijeme književnosti, me redovito podsjete na ljudsku glupost, koju pozorište...zapravo njeguje, pogoršava. 
Ljudi, puno ljudi, uopće nema senzor za umjetnost, koliko god to brutalno zvučalo. Oni osjećaju da postoji, čini se, čitava jedna dimenzija, koja je za njih samo daleka slutnja. To je bernhardovska rečenica, zar ne? (…) Dobar gard pri odbrani. 
Bio je doista lijep niz dana, od Ljubljane, pa do dvaju promocija u Zagrebu. (…) Ovdje ljudi svakih deset sati provjeravaju na mobilnim telefonima nije li izbio rat, a dan okraćava, okraćava... Psihoza s maskama svuda, kazalište je potučeno do nogu. Lijep je bio i susret s Anom i Miljenkom J. Prije toga s meštrom Zijahom S., perfektnom gospođom Begonjom, Ž. Hubačem, T. Čadežom…(…) 
Roman se polako u glavi slaže. No, zbog likvora možda nikada i ne izađe van glave. (…)” 

Hm….Nadam se da će mi oprostiti ovaj izlet u privatno, ali njezin briljantni uvid/uvod bio je povod za ovih nekoliko crtica. 


* * * 

U Crvenom soliteru čitati Vuka Rodića, sarajevskog pjesnika, posebno je iskustvo. Vukova proza je zastrašujuće bolna, jasna, neumoljiva…TUŽNA FELISIDADA je nevjerojatno djelo povučenog čovjeka, kojega se nakazno društvo davno odreklo. Opisujući pakao u kojem živimo, Vukova ključna riječ jest - ŠUTJETI. Jedino muk ima naznake ljudskog lica. Potpuno me Vuk opčinio brutalnom iskrenošću, jednostavnošću iz koje curka vruća krv. O knjizi koju je objavio sarajevski Buybook briljantno je pisala Vanja Kulaš i s njom dijelim potpunu fasciniranost Rodićevim pisanjem. Jer, Vuk je “kultna figura sarajevske književne scene, mag s margine, apologet osiromašenih i prezrenih”, napisat će Vanja Kulaš za zagrebački “Express”, i odmah dodati - “TUŽNA FELISIDADA proza je koju bih po njenoj stvaralačkoj intenciji klasificirala kao poetski dokumentarizam, strukturno na pola puta između novele i romana. Odlikuje je realističan, autoreferencijalni pristup s apsurdističkim primjedbama i abdominalnim smijehom koji raznosi talog gorčine kao konstante njegova rukopisa (…)” 
Svijet kako ga vidi Vuk Rodić, davno je dovršena priča, bez puno nade. U njemu se još samo može šutjeti, čuti možda sebe, pridavljenog među rebrima kako cvili. Mogu vidjeti Vuka kako hoda hodnicima Crvenog, grohotom se smijući, jer upravo ovaj i ovakav soliter savršena su scenografija toga, takvoga svijeta, sarajevskog ili bilo kojeg drugog. 

„Tristeza não tem fim, felicidade sim“, tuzi kraja nema, sreći bome ima; o lakoći prihvaćanja nesreće pjeva Jobim, o tome, maestralno, piše Vuk Rodić.” kaže Vanja Kulaš. 
Vjerujem joj. Vjerujem mu. To su bernhardovske rečenice, zar ne? 


* * * 


Odbačena bilješka. 

Taj je dan oficir bio naročito lud i bijesan. Sve žene iz logora postrojio je ispred barake, zorom, na snijeg. 
Nju je najednom izdvojio, iako se nipočemu nije izdvajala od drugih žena. Svi su drhtali, sve su drhtale. 
Trzajem ju je skinuo. Cijev pištolja s prigušivačem, lagano joj je uvukao u vaginu. Četvero se očiju zacaklilo. Led se nahvatavao na bjeloočnice dvaju. Oficir je povukao okidač, naceren. 
Ništa se nije dogodilo. Pištolj nije opalio. 
Slomio se. Oficir, ne pištolj. Pištolj je omanuo. 
Sve je žene vratio u baraku, poražen, ponižen. Gledale su s prozora kako leđima im okrenut ponovno repetira i metak mu raznosi sljepoočnicu. Ona već decenijama vuče za sobom drvenu kutiju na točkićima. Kutija je sve što ima ta starica; ona, dakako ona. Prosi li to, ili vuče urolane kartonske zidove? 
Nitko i ne sluti, da u kutku kutije brižljivo umotanu u krpe, vuče lubanju oficira, probušenu onim hicem što joj je bio namijenjen za utrobu. 
Gluha je ali ponekad priča s probušenom lubanjom, tepa joj. Kad joj ostane viška komadić kruha iz javne kuhinje, ona ga i od sebe krije u otvoriću na sljepoočnici. 

(JEDAN BEZ KRILA, GLAVE, MAČA) 
To su bernhardovske rečenice, zar ne? 


* * * 


“I ti bi, jebote, u Čehovljevom GALEBU koristio stvarno leševe galebova, jedan po predstavi?” pitali su redatelja glumci malog gradskog pozorišta. Tko bi rekao da je čovjek morbidni psihopat, došaptavali su se danima iza njegovih leđa. “Ne, ne”, rekao im je, “sklopili bi ugovor pozorište i lovački savez, pa pošto ih oni svakako ubijaju, nama bi igrali u predstavi, pa bi ih pozorište prodavalo majstorima za preparaciju. I svi na broju.” 
Nastala je tišina. “Tihi anđeo je preletio.” 
Sve su to bernhardovske rečenice, zar ne? 


* * * 

“Bojana Stupicu su lečili najbolji švajcarski eksperti za alkoholizam. Bojan Supica je naš najveći pozorišni reditelj. DRUŠTVO HOĆE DA GA SPASE! (Pitam se od čega i zašto?) DA LI JE IKADA DRUŠTVO SPASAVALO POJEDINCA – ZBOG NJEGA SAMOG?” ….   I još:

“MAZOHIZAM
Svako jutro po jedan stih kao kap ribljeg ulja malokrvnom detetu u ždrelo.
Neka se gade”  /Živojin Pavlović, DNEVNIK, 1957. Prometej, Novi Sad, 2001./ 

Sve su to bernhardovske rečenice. Zar ne?

(zurnal.info)