Iz Crvenog solitera: Odrastanje skupljača čahura

A onda, cijelu predvečer, djeca su sakupljala čahure.

Ta slika traje dvadesetšest godina. Čahure se stalno obnavljaju, baš kao i priča koja je lagano, i već davno, mitološka matrica. U međuvremenu djeca su odrasla, i imaju pune kuće bezvrijednih čahura, pa bi sada, ta odrasla djeca, da uzmu prave metke da oprobaju mit naživo. Stalni rat, onaj koji se zbio ujutro, sveprisutan je, kao opća mržnja svakoga spram svakoga. Najsiromašnija točka Europe sebe doživljava kao epicentar svjetskog interesa zbog svoje izuzetnosti, moralne čistote, pravdoljubivosti… Ali, sve je to davno kazano, u trideset godina već imamo doktorate na sebi, izučava nas se kao pokusne kuniće koji su redom umislili da su Bijeli zec iz Alise u Zemlji čudesa.

(Lj. kaže kako prečesto pominjem Alisu i Zemlju čuda, da se to već treći put događa u kratkom dvomjesečju. Ne trebam listati stranice da bih znao da je u pravu).

Ali, čahurne planine pojele su nam kuće. Mit naživo.

* * *

Marcel Duchamp je pisoar izložio, i to naglavce, kaže glumica, oduševljena otkrićem.

Zamislite, odgovaram joj, baš kao svetoga Petra.

Izložili i naglavce.

Kako ste to povezali, čudi se, meni je bio bliži Musolini…

* * *

Užasnutost patuljaka, koji nakon odlaska Snjeguljice, ostaju sami s rudnikom. Proveo sam ostatak svojega sunca nad pustinjom.

Dakle, pitanje jest - zašto umjesto da sebi objašnjavamo ono što se dogodilo, uporno nastojimo da dogođeno opravdamo? Taj involucijski proces užasno brzo prazni, prije svega, resurs vremena. Neće više biti rudnika, patuljci će se redom vratiti kući.

Ne može se opravdati dogođeno, ničim, i serije izgovora neće vratiti Snjeguljicu. Walter Benjamin bi rekao da od tada patuljci se okamenjuju i postaju “vrtni”. Nikakve jabuke (pa ni sindikalne) nema više.

Napisao sam samo jedan strašan stih – zamisli, Isus nikada nije vidio snijeg. A onda, cijelu predvečer, djeca su sakupljala čahure.

* * *

Reče zatim, da i ne može zamisliti Isusa pod pahuljama.

Napisao sam priču, kaže mi, o snajperisti koji na drugoj strani “skida” samo one koji bi i tako mladi umrli od raka ili poginuli u prometnim udesima.

Ima dar.

Kroz okular nišana vidi projektiranu budućnost mete.

To je dar. I tako tiha noć, da se može čuti kako selice sanjaju jača krila. Upravo izložiti, i naglavce.

* * *

Od vjetra ječe hodnici Crvenog solitera, ciče kao mačići. Otkud tebi da je ljepljivo mladunče angela?

Oslonjen je na zid prodavaonice, iza kavane u kojoj trese “mala što neće vakcinu”. Pije pivo, gasi cigaretu za cigaretom gumenim vrhom štake. O, pa ti to mene čitaš, obradujem se…

Ozbiljno, stvarno misliš da mater angela nosi u stomaku?

Mene dok su tukli dolje na Kupresu, ovi iz HVO, jedan je ponavljao psovku – da mi jebe mrtvog angela čuvara.

* * *

Upoznajem pjesnika Miodraga Kandića, (1965.)  rodom iz Travnika, potom dugogodišnjeg Mostarca, koji danas s obitelji živi u Norveškoj, u Oslu. Oženjen je Prijedorčankom, otud po prvi puta u Prijedoru.

Ćaskajući o predratnim vremenima, poeziji, kavanama, Mostaru, Šantiću, Alminu Kaplanu, Munibu Delaliću, dotaknemo temu služenja JNA. On u Kovinu 1986.

Zatim poveže da je imao druga u vojsci iz Prijedora – Miodrag, kao i ja, samo Gačić, veli! Poznaješ li ga, pita me? Gledam ga, ne vjerujem. Pažljivo mu pričam o Šiminoj pogibiji 1995. i razmijeni 1996. Povezuje da je i u romanu čitao, ali nije u prvi mah shvatio. Stanovao je dakle kao dječak u Crvenom, objasnim. Plače.

Odvozimo se do Pašinca, do vojničkog groblja. Stajemo uz Šimin grob. Pričam pjesniku iz Mostara/Osla, da Šimu u predstavi igra veliki sarajevski glumac. Potom dugo šutimo.

Sunce prži, i temperatura je već 34 stupnja.

Razumijem što si ostao ovdje, kaže. Predvečer uvijek djeca sakupljaju čahure.

(zurnal.info)